O ISTOM "BOGU" I IMENU SRBA I HRVATA

Tvrdnja da je ime Srba od latinskog SERVUS, što znači ROB, netačna je i zlonamjerna, a potiče iz judeo-hrišćanske Bečko-berlinske škole, tj. iz crkve. Netačnost ove tvrdnje pokazaćemo na dva primjera latinskih riječi.

Ime Srba stari Grci su pisali SERVOI (Σέρβοί) i SIRVOI (Σίρβοί), dakle su osnove Σέρ (SER) i Σίρ (SIR).

Prvi primjer

Latinsko SERVUS potiče od grčkog ἔρος (1), dok grčko εἴρεον, εἴρερον znači ROPSTVO (2). Latinsko SERVUS je RATNI ZAROBLJENIK, a izvedeno je od SERVO (3). I gle: rimski zarobljenik u afričkoj Nubiji bio je SERVUS isto kao i zarobljenik u Palestini ili bilo gdje, te je latinsko SERVUS uopšten pojam i nije vezan samo za zarobljene Srbe, nego za sve rimske zarobljenike.

Drugi primjer

Latinsko SERVO znači ŠTITIM, ČUVAM (4), a izvedeno je og grčkog έρύω preko latinskog ERVO, SERVO (5).

Samim tim ime Srba nije sa latinskim značenjem SERVUS (ROB), nego SERVO: SLUŽBENIK, ČUVAR, ZAŠTITNIK. Svaki savjetnik carski, svaki general carev i svaki vojnik carske vojske je je SERVO, tj. SLUŽBENIK i nije rob, već je slobodni građanin u svojoj službi, a SERVUS je zarobljenik bez građanskih prava i on je rob.

Zaključak

Ime Srba stari Grci su pisali Σέρβοί i Σίρβοί, dakle su osnove Σέρ (SER) i Σίρ (SIR). Vidi se da to nisu osnove od kojih je postalo latinsko SERVUS (rob), ali mržnja prema Srbima zaslepljuje njihov razum i jezičku istinu preokreće u svoju laž. Osnove SER i SIR odnose se na SUNCE I SVJETLOST. Osnova SER postoji u latinskom SERTA (vijenac) (6) i SERENUS (suvoća, suša) (7):

Svojim srodnim oblikom, postanjem i značenjem riječi ZAR, SAR, SER, SOR, SUR i SIR odnose se na SUNCE, SJAJ, SVJETLOST i kao takve su u drevna vremena bile u sastavu imena narodnih glavara (8) i za njih francuski lingvista Charles de Pougens (1755 – 1833) kaže:

"Niko ne spori da su riječi koje označavaju glavu često korištene kao prirodne metafore za označavanje onoga ko zapovijeda, ko upravlja.” (9)

Od riječi ZAR, SAR, SER, SOR, SUR i SIR izvedena su stara imena Srba, a imena SRB i HRVAT su istog značenje, sinonimi, jer su to bila dva imena jednog naroda sve dok nakon crkvenog raskola 1054. crkva od njih nije počela stvarati dva neprijateljska naroda. Raskol je i stvoren radi toga, a ne zbog onog što se zvanično tvrdi, jer jedan tako veliki narod na Balkanu srednjeg vijeka ujedinjen jednim vladarom u jednu državu lako bi povratio sve od Rimljana i Romeja oteto srpsko i spriječio bi sve planove judeo-crkve u stvaranju vještačkih naroda i novih država na Balkanu i u Evropi

"Ali je interesantno da vizantijski pisci iz toga doba, Zonaras i Kedrenos, brkaju Srbe sa Hrvatima i obratno. Znači, da ova dva jugoslovenska plemena nisu ni u to staro doba imala nekih oštrih razlika između sebe, kao što ih nemaju ni danas. U ono vreme nisu bili ni crkvom rastavljeni , pa nije nikakvo čudo što Zonaras veli: ‘Hrvati koje i Srbima zovu,’ a Kedrenos kaže: ‘Srbi koje Hrvatima zovu’.” (10)

Sanskritska imenica KURVAT (m. rod) KURVATI (ž. rod) znači SLUŽBENIK, SLUIŽTELJ, SLUGA, PREDSTAVNIK, ZASTUPNIK, RADNIK (11). To je značenjem potpuno isto latinskom SERVO.

Sumersko KUR znači: a) OKO SVJETLOSTI, SJAJ, BLJESAK (12);

b) SJAJ, ZAR, SIJANJE (13).

Dakle su ZAR, SAR, SER, SOR, SUR i SIR u starim istorijskim imenima Srba istog značenja kao i KUR u sanskritskom KURVAT, odnosno isto latinskom SERVO.

Grčko HROBATOS ili HROVATOS (Χρωβάτος) kod Porfirogenita sastavljeno je od dvije riječi:

a) Χρω

b) βάτος

Grčko Χρω- je korijen u grčke riječi koja znači BOJA (14), a grčko βάτος isto je kao i grčko βάτίς što znači ZRÄKA (15). Tako bi Porfirogenitovo Χρωβάτος (Hrobatos ili Hrovatos) značilo BOJA ZRAKA, BOJA SVJETLA: SVIJETLI, SJAJNI. To isti znače riječi ZAR, SAR, SER, SOR, SUR i SIR u Imenu Srba (grčki: Σέρβοί, Σίρβοί).

A sad da vidimo zašto su Latini Hrvate nazvali CROBAT, CROBATIAN? Počinjemo od prvog dijela CRO-. Pratimo latinske riječi sa korijenom CRO-:

- CROCA = grčki κρόκη = ŽUTI POLEN (16)

- CROCCALIS = DRAGI KAMEN (17)

- CROCIAS = DRAGULJ (18)

- CROCUS = KACUB (19) = grčki κρόκος (20) = ŠARFAN (naziv je dobio po perzijskoj riječi ZAF’ARAN, što u prevodu doslovno znači BUDI ŽUT, a to znači i grčko κρόκος = ŽUMANCE.

Latinsko CRO znači SJAJAN, ŽUT, SVIJETAL. To znače i riječi ZAR, SAR, SER, SOR, SUR i SIR u imenu SERBOI, SIRBOI ili grčki: Σέρβοί, Σίρβοί, latinski SERVI.

..............................

(1) Francis Edward Jackson Valpy, An Etymological Dictionary of the Latin Language; London: Printed by A. G. Valpy, 1828, pg. 429.

(2) Ibid.

(3) Ibid.

(4) Ibid.

(5) Ibid.

(6) Ibid.

(7) Ibid. pg. 428.

(8) Charles de Pougens, Trésor des origines et dictionnaire grammatical raisonné de la Langue Françiase; Paris: De L’imprimerie Royale, 1819, pg. 278 – 279.

(9) Ibid. pg. 279.

(10) Vaso Glušac, Istina o bogumilima; Beograd, Književne novine, 1992, str. 41.

(11) Monier Monier-Williams, A Sanskrit-English Dictionary; Oxford, The Clarendon Press, 1960, pg. 294.

(12) John Dyneley Prince, Materials for a Sumerian Lexicon; Leipzig, J. C. Hinrichs’sche Buchhandlung, 1908, pg. 213.

(13) Stephen Langdon, A Sumerian Grammar and Chrestomathy, Paris, Libraire Paul Geuthner, 1911, pg. 225.

(14) Henry George Liddell and Robert Scott, A Greek English Lexicon, New York: Harper & Brothers, 1883, pg. 1747.

(15) Ibid., pg. 279.

(16) Oxford Latin Dictionary, Oxford, At The Clarendon Press, 1968, pg. 460.

(17) Ibid.

(18) Ibid.

(19) Ibid., pg. 461.

(20) Henry George Liddell and Robert Scott, Ibid., pg. 847

"ZBOR SVETOGA OCA NEMANJE"

(freska iz oko 1290., crkva Sv. Ahilija, Arilje)

Pored glava arhijereja u desnom gornjem vrhu donje polovine freske jasno piše:   +ПОЛОВѢРNНЦН (u donjem dijelu N i H su napisani kao ligatura). To su poluverci 9. člana Dušanovog zakonika:

"9. O poluvercima:

I ako se nađe poluverac, koji je uzeo hrišćanku, ako ushte, da se krsti u hrišćanstvo, a ako se ne krsti, da mu se uzme žena i deca i da im se dade deo kuće, a on da se izagna."

Zašto su nazvani poluvercima? Zato što su bili kršteni po pravoslavnom obredu, ali se nisu odrekli svoje stare prehrišćanske vjere, nego su su bili i starovjerci i hrišćani, tj. bili su dvovjerci:

“Ali i ako su se Srbi pokrstili i pak su zadržali i na dalje mnoge svoje običaje iz neznaboškog doba. Tako su o prazniku Božiću, vršili sve one običaje koje su vršili o neznaboškom prazniku Koledu: ložili Badnjak, mesili česnicu; imali polažajnika i t. d. što i danas traje. Isto tako zadržato je, i do današnjeg dana održano je, neznaboško verovanje u: vile, veštice, zmajeve snove, vradžbine i t. d. što treba iskorenjivati, jer je to neistinitio i štetno.“ (1)

“Po povratku iz Carigrada Nemanja ustane protivu bogumila i ostataka mnogoboštva. Dva glavna uzroka pokrenula su ga na takvu radnju. Bogumili su štitili plemenski sklop i bili protivnici crkvene jerarhije." (2)

I ove poluvjerce, tj, dvovjerce koji su sebe zvali krstjanima, Ortodoksna crkva je nazvala bogumilima, babunima, a Sveti Sava ih nazva "mesalijanima koje se sada zovu bogumili - babuni". Rimokatolička crkva naziva ih patarenima.

Pošto neki danas pokušavaju poluvjerce prikazati kao rimokatolike, odmah da kažemo da mogu lagati samo neupućenima, ali ne i onima kojima su poznati istorijski izvori, mitološka predanja i etnologija srpskog naroda, kao i još postojeći elementi dvovjerja u srpskom narodnom pravoslavlju. Takođe je poznato da su svi Nemanjići, osim cara Dušana, tolerisali rimokatolike, ženili se i crkveno vjenčavali sa rimokatolkinjama bez njihovog prelaska u pravoslavlje, što znači da im rimokatolicizam nije ni smetao. Evo ovako je Nemanja činio sa poluvjercima:

“U smeri tom, on je pre svega upotrebio bio svu svoju moć na uništenje bogumilske jeresi, koju, zaista i protera iz svoje države.” (3)

A ovo je Nemanja činio prema rimokatolicima:

“Uzrok prvom trpljenju latinske vere i njezinih popova beše veza, koju je on održavao preko Srba rimokatolika sa rimskim papom koji tada vođaše u svetu glavnu reč.” (4)

Zaista, Srbi, dokle laganje? Ovo krajnje je vrijeme da pred Bogom i narodom konačno priznamo istinu o svojoj istoriji, o Nemanji i svojoj vjeri. Eto vam je sve pred očima, a prehrišćanske običaje svojih predaka u svom pravoslavlju i sami znate.

..............................

(1) Milan S. Ubavkić, Istorija Srba po domaćim i stranim izvorima i piscima, Knjiga I, Drugo prerađeno i dopunjeno izdanje; Štampano u Kr. sr. državnoj štampariji u Beogradu, 1886, str. 82.

(2) Pantelija Slavkov Srećković, Istorija srpskoga naroda, Knjiga II; Kraljevsko-srpska državna štamparija, Beograd, 1888, str. 25.

(3) Nikanor Ružičić, Istorija Srpske Crkve, Knjiga II, Beograd, Kraljevska srpska državna štamparija, 1895, str. 16.

(4) Ibid., str. 16-17.

ISUS SA MASONSKOM RUKAVICOM

(mozaik, 6. vijek, manastir Sv. Katarine, Sinaj)

Tri masona kao Božije Trojstvo: mason sa rukavicom na lijevoj ruci je simbol proljeća (bog proljeća), mason sa rukavicicom na desnoj ruci je simbol ljeta (bog ljeta), a onaj što stoji sa rukavicama na obe ruke, sa krunom, žezlom i drvenim klesarskim čekićem je Sunce (Zakonodavac, Višnji Bog) u najvišoj snazi podneva ljetnog solsticija.