SUNCE SRPSKOG GRBA

ŽUPA VIDOGOSSA JE SELO VIDUŠA

U knjizi “Studije o teritorijalno-političkoj organizaciji srednjovjekovne Bosne” Pavao Anđelić piše:

“Župa je bez sumnje najčvršća i najdugotrajnija teritorijalno-politička jedinica kod Južnih Slavena u ranom srednjem vijeku.” [1]

 

Zatim citirani autor kaže:

 

“Danas se sasvim pouzdano mogu utvrditi granice srednjovjekovnih župa koje su se prostirale oko ovog visočkog bazena. To su: Trstivnica, na području današnje općine Kakanj, Lepenica (gdje su danas općine Fojnica, Kreševo i Kiseljak) te Vidogošća (u području današnjih općina Vogošća, Ilija, Breza i Vareš).” [2]

 

I nastavlja Anđelić:

 

“Teritorij koji je obuhvatila ova najstarija ‘zemlja’ Bosna, pa po tome i tadašnji sadržaj imena može se jasno identificirati. To su župe Bosna, Vidogošća ili Vogošća, Vrhbosna, Lepenica, Lašva, Brod i Trstivnica.” [3]

 

Govoreći o mjestu župa Brod, Lašva i Trstivnica Anđelić kaže:

“Posebno treba naglasiti da na ovome području gravitira i stara seoska općina Viduša, koja je toliko udaljena i prirodnim granicama odvojena od upravno-političkih centara u Lašvi i Brodu da bi se njeno izdvajanje iz Trstivnice teško moglo shvatiti.” [4]

 

“Danas je moguće sa velikim stepenom vjerojatnosti identificirati devet starih seoskih općina na području župe Trstivnice: Kakanj, Zgošća, Ričica, Trstivnica, Bistrani, poljani, Borovica, Dobuj, Viduša.” [5]

 

“Problem imena i ubikacije župe Vidogossa-e prema povelji bana Ninoslava i kralja Bele IV

Jedno od najspornijih mjesta iz ovog slučaja spiska župa je bio dio teksta koji govori o župi Vydogossa. Tu se naime kaže da se jedan od posjeda bosanske biskupije nalazio ‘in supa Vydogossa Lubinchi, apud ecclesiam beate Virginis’. Iz ovoga teksta saznajemo za župu pod imenom Vydogossa, za mjesto (selo?) Lubnichi i za crkvu posvećenu Djevici Mariji. Kao što se iz sadržaja vidi, ovaj tekst predstavlja direktno svjedočanstvo o postojanju župe Vydogosse, bar do polovine 13. vijeka. Ovo svjedočanstvo je, za sada, i jedini direktni podatak o postojanju župe Vydogossa-e u srednjem vijeku.

 

Veliki broj autora bavio se problemom ubikacije ove župe, ali uvijek usputno i indirektno: obično je u prvom planu stajalo ubiciranje posjeda bosanske biskupije, a tek sekundarno identifikacija i ubikacija jedne župe. Samo ime Vydogossa identificiralo se kao neka Vidgona, Viduša ili Vidoši, Lubinchi, odnosno Lubnichi su se poistovećivali sa Ljubuncima, Ljubinčićima i Ljubnićima. Odgovarajući biskupski posjed tražio se u okolini Livna, u Rami, u Viduši kraj Bosne, između današnjeg Kaknja i ušća Lašve, te u selu Ljubnićima kod današnjeg Ilijaša.

 

Pri čitanju riječi Vydogossa, karakteristično je da svi autori zanemaruju slovo’g’ koje im se teško uklapa u onomastikone sa osnovom ‘vid’. Ovakvo zanemarivanje jednoga od ključnih i postojanih glasova u riječi može se prihvatiti jedino ako postoji opravdana sumnja jedino da je taj glas greškom pisara tu bio interpoliran. Ovdje realne osnove za takvu sumnju nema. Može se, dalje, pomišljati da je po jezičkim zakonima u kasnijem razvoju glas ‘g’ ispao iza jačega ‘d’; to je, doduše, moguća, a ne česta pojava, ali ne opći jezički zakon.” [6]

 

“Pravu teškoću predstavlja otkrivanje slavenskog naziva koji je transkribiran latinskim slovima, a odnosi se na ime župe. Poštujući pravilo da domaća riječ treba biti što bliza pisanom tekstu, a da se ipak uklapa u slavensku onomastiku, pokušat ćemo saznati kako je glasila ili bar mogla glasiti odgovarajuća slavenska riječ. Doslovno Vydogossa – Vidogosa nema analogije u slavenskoj onomastici kako dvojno ‘s’ (ss) potencijalno ukazuje na glas ‘š’ može se pomišljati i na oblik Vidogoša, ali i takve forme rijetko susrećemo u onomastici i leksici uopće. Daleko se bolje uklapa u onomastiku ako se glas ‘ss’ čita kao ‘šć’, odnosno kao staro ‘št’. U tom slučaju dobijamo oblik Vidogošća, a to je riječ sastavljena od dva dijela: vlastitog imena ‘Vid’ i osnove ‘gost’; takve kombinacije vrlo su česte u slavenskoj onomastici. Primarni oblik bi normalno morao glasiti Vidogošca ili Vidogošce, a to je opet derivacija imena Vidogost. Za sada ukazujemo samo na činjenicu da je ovakvo čitanje korektnije i bliže tekstu nego čitanje Viduša, jer ne zanemaruje ni jedan suglasnik u riječi.” [7]

 

Evo gdje je, sljedujući Bečko-berlinskoj istorijskoj školi, Anđelić skrenuo na pogrešan put:

 

“Doslovno Vydogossa – Vidogosa nema analogije u slavenskoj onomastici….”

 

Anđelić insistira na slovenskoj onomastici, a odbacuje jezik starosjedilaca Bosne, neslovena, jer da je zavirio i istoriju preslovenske Bosne, vidio bi da su na tom dijelu Ilirije živjeli Kelti, tj. Tračani ili Iliri.

 

Naziv VYDOGOSSA ili se satstoji od sljedećih riječi: VID-O-GOSSA. Panonski Kelti su imali boga Vidasa ili Vidasusa i odatle je ime VID u imenu župe VYDOGOSSA. Ime VID je i u imenu slovenskog boga Sunca SVETOG VIDA, jer je slovenski SVETOVID proizašao iz starijeg keltskog VIDASA. Srpsko VID je VIDJELO, VIDIK, VIĐENJE.

 

A šta ćemo sa riječju GOSSA oko koje se Anđelić kao u vrzinom kolu vrti? Ona dva latinska SS i sam Anđelić kaže da potencijalno ukazuju na glas Š i zato je odgovor vrlo lak i evo dokaza o porijeklu i značenju naziva GOSSA, tj. GOŠA: GOŠA je skraćeno vlastito ime od VIDOSAVA. Tetka autora ovih redova zvala se VIDOSAVA, a u ljutnji smo je zvali GOŠA. Kod Srba i Hrvata GOŠA može biti vlastito i muško i žensko ime. U imenu VIDOSAVA riječ SAVA je u sanskritu ime Sunca, dakle i ime GOŠA treba da znači SUNCE i da je to tačno, navešćemo dokaze i prvo počinjemo od keltskog!

 

Starokeltsko GOSDA znači DUH [8]. DUH je PROVIDAN i ne zakljanja svjetlost, što znači da korijen GOS u keltskom GOSDA upućuje na PROVIDNOST, na SVJETLOST.

GOS je postalo od starijeg KOS što je zaboravljeno ime boga Sunca. Biblija Starog zavjeta spominje boga sa imenom KOS ili KOZ kao boga Idumejaca u Edomu [9]. Grčko KIRKOS (κίρκοϛ) znači KRUG, OKRUGAL, ORB [10]. Korijen KIR- u grčkom κίρκοϛ, κύριοϛ nosi značenje GOSPODAR, GOSPOD [11], dakle je KOS nosilac značenja KRUG. Sunce je KRUG i ono je DRŽAČ i NOSILAC života na Zemlji kao što KOST drži i nosi tijelo.

Persijsko GOSHA znači OD KRAJA DO KRAJA, JEDNA STRANA, KUTAK [12]. Ko je ikada bio na Viduši, zna da sa Viduše puca pogled preko brda daleko prema sjeveru do planine Tvrtkovac iznad sela Pepelari blizu Zavidovića, pravo se vidi Lisac iznad Zenice i Vranduka i prema zapadu se vidi sve do planine Vlašić iznad Travnika. Dakle se sa JEDNE STRANE I IZ TOG UGLA sa Viduše vidi daleko preko horizonta (Viduša je blizu Kaknja).

 

Hindustansko GOSHA je UGAO ili razmak od vrha do vrha streljačkog luka [13]. To je taj lučni UGAO iz kojeg se sa Viduše vidi preko svih okolnih brda sve do Tvrtkovca, Lisca i Vlašića.

Kad su Izrailjci u vrijeme Josifa stigli u Egipat, faraon im je dodijelio zemlju zvanu Goshen. Sta znači “Goshen”:

 

“Gauzan, ili Go-zan, je bukvalno kuća Sunca. Goshen, ili Goshan, kao Gauzan u Mesopotamiji, označava hram Sunca: odatle je od Grka izvedeno Heliopolis. Artapanus, kao što smo naučili od Eusebiusa, izrazio je to Καισσυ. Go-Shan, Gau-zan, Caisan, Cazena, sve znači sveto Suncu.” [14]

“I opet, stih 37: jesam li pustinja Izraelu, ili zemlja Tame? Ne, ne, ne divljina, nego Goshen, Sunce Pravednosti.” [15]

 

“Samo u zemlji Goshen, (Sunčevoj kući = jedan od solsticija), koja je bila izvan područja oluje, ovdje nije bilo gräda. (Eg.ix,26)” [16]

 

“Čini se da su dva grada nazvana On, od štovanja Sunca. Jedan se zvao Zan Zon i Zoan, u zemlji Go-zana, Gošena iz Pisama." [17]

 

GOSHEN je GOŠEN (prevodi Biblije, Egzodus, 9,26: Ivan Šarić, Jeruzalemska Biblija, Tomislav Dretar). Biblijski oronim GOŠEN istog je značenja kao i latinski napisano GOSSA, tj. GOŠA i značenje im je KUĆA SUNCA, SUNCE i jasno je da župa VYDOGOSSA nije VOGOŠĆA jer tom nazivu nedostaje prvi od dva osnovna dijela imena: nedostaje VID, a GOŠĆA u imenu VOGOŠĆA nema značenje KUĆA SUNCA kao što to ima GOŠA u imenu VIDOGOŠA. I sam Anđelić navodi kako je moguće da po jezičkim zakonima u kasnijem razvoju glas ‘g’ ispao iza jačega ‘d’ te je tako od VIDOGOŠA postalo VIDUŠA.

 

Naziv Vidogošća za Vogošću Anđelić je lično iskombinovao, a originalna srednjovijekovna bosanska župa VYDOGOSSA ili VIDOGOŠA je današnje selo VIDUŠA kod Kaknja i riječ potiče iz keltskog, a ne slovenskog jezika. Viduša je bila župa u ranosrenjovijekovnoj Bosni. Nalazila se sjeverno od župe Vrhbosne, nize od Visokog [18].
…………………….
[1] Pavao Anđelić, Studije o teritorijalno-političkoj organizaciji srednjovjekovne Bosne, Svjetlost, Sarajevo, 1972, str. 12.
[2] Ibid., str. 29.
[3] Ibid., str. 33.
[4] Ibid., str. 36.
[5] Ibid., str. 38.
[6] Ibid., str. 77.
[7] Ibid., str. 78.
[8] Robert Archibald Armstrong, Gaelic Dictionary, London, Printed for James Duncan; 1825, p. 309.
[9] Studia Biblica: Essays in Biblical Archaeology and Criticism and Kindred Subjects, Volume 5, by Members of The University of Oxford, Oxford, The Clarendon Press, 1885, pg. 244.

[10] John Groves, A Greek and English Dictionary, Boston: Hilliard, Gray and Company, 1836, p. 342.

[11] Walter William Skeat, An Etymological Dictionary of the English Language, Second Edition, Oxford: The Clarendon Press, New York: Mcmillan & Co., 1893, p. 110.

[12] Francis Joseph Steingass, A Comprehensive Persian-English Dictionary, Asian Education Service, New Delhi, Chennai, 2005, p. 1105.

[13] Duncan Forbes, A Dictionary, Hindustani & English, Part I, London: Wm. H. Allen and Co., 1858, p. 627.
[14] Jacob Bryant and William Holwell, A Mythological, Etymological, and Historical Dictionary, London, 1793, p. 198-199.
[15] Samuel Slater, An Earnest Call To Family-Religion: Or, A Discourse Concerning Family-Worship, London, 1694, p. 10.
[16] Milton Woolley, The Science of the Bible: Or, An Analysis of the Hebrew Mythology, Chicago: Knight & Leonard, 1877, p. 164.
[17] Jacob Bryant, An Analysis Of Antient Mythology, Vol. I, London, 1807, p. 243.

[18] Augustin Krstić, Spomenica 50-godišnjice r.-k. župe Stup; izdanje Rmkt. župskog ureda - Stup, Sarajevo, 1941, str. 10.

PREĆUTANA TAJNA GREGORIJANSKOG KALENDARA

 

Gregorijanski kalendar je sunčani (tropski) kalendar, jer mjeri vrijeme punog kruga Zemlje oko Sunca. Julijanski kalendar je zvjezdani (sideralni) kalendar, jer mjeri puni krug Zemlje u odnosu na zvijezde i zbog tačnosti mjerenja vremena julijanskim kalendarom astronomi koriste julijanski kalendar.

Početak proljeća po julijanskom zvjezdanom kalendaru dešava se tek nakon 11 minuta i 14 sekundi (11,23333333 minuta) iza početka proljeća po tropskom sunčanom kalendaru. Ta razlika od 11 minuta i 14 sekundi godinama se skuplja i izaziva pomijeranje datuma godišnjih doba u zvjezdanom julijanskom kalendaru: svakih 128 godina početak godišnjih doba pomjera se za jedan dan na niži kalendarski datum. Tako se za 10.000 godina trajanja vremena od početka stvaranja svijeta do hrišćanske ere prvi dan godišnjih doba pomjerio kroz kalendar za 78,009 dana.

Do sredine 325. godine i vremena održavanja Prvog vaseljenskog sabora u Nikeji prvi dan godišnjih doba pomjerio se na niži datum za 2,531 dana i to je 80,54 dana pomjera od početka stvaranja svijeta.
Da bi se izbjeglo ovo pomijeranje i da bi početak godišnjih doba ustalili na istom datumu, Rimokatolička crkva 1582. godine odbacuje zvjezdani julijanski kalendar i uvodi sunčani ili tropski, gregorijanski) kalendar.

I pogledajmo sad ovo: astronomi prvih vijekova crkve znali su i svojim računima potvrdili da je prvi dan zime na zimski solsticij u vrijeme Hristovog rođenja bio 25. decembra ondašnjeg julijanskog kalendara. I to je uzeto kao dan rođenja Isusa Hrista, Sunca Pravde. Od tog 25. decembra do 1582. godine zimski solsticij se pomijerao kroz kalendar svake godine za 11,23333333 minuta:
1582 godine po 11,23333333 minuta je 17.771,13333 minuta = 296,1855555 časova = 12,34106481 dana = oko sredine 13. dana.

Ako od polovine dana 25. decembra julijanskog odbrojimo sredinu 13. dana, to pada na polovinu 12. decembra julijanskog i to je bio 25. decembar 1582. godine gregorijanskog kalendara, tačno na dan rimokatoličkog Božića po tada tek usvojenom gregorijanskom kalendaru.

Ali, još te 1582. godine Rimokatolička crkva je tvrdila da je zimski solsticij sa prvim danom zime 1582. godine bio 22. decembar gregorijanskog kalendara. To bi značilo da je te 1582. godine julijanskog kalendara prvi dan zime bio 9. decembra julijanskog kalendara, a to po julijanskom kalendaru tek odgovara prvom danu zime u vrijeme 20. vijeka i gregorijanskom datumu 22. decembra. Provjerimo:

2000 godina po 11,23333333 minuta = 22.466,66666 minuta = 374,4444444 časova = 15,60185185 dana = oko sredine 16. dana od 25. decembra julijanskog kalendara i to pada na 22. decembar gregorijanskog kalendara.

Govore kako je Rimokatolička crkva ravnala svoj kalendar prema vremenu 325. godine kad je bio Prvi vaseljenski sabor:

“Papa Gregori XIII odredi da napravi ispravku vraćajući nazad na datum Nikejskog sabora 325. hrišćanske ere. To je bio samo razlog za izbacivanje 10 dana u oktobru 1582. i 11 dana septembra 1752. je bilo nužno.” [1]

Da vidimo koliko se prvi dan zime pomjerio za ovih 325. godina:

325 x 11,23333333 = 3650,8333332 minuta = 60,472222 časova = 2,535300925 dana = sredina 3. dana od 25. decembra početkom hrišćanske ere i to je 22. decembar julijanskog kalendara.
Ali svi govore da je od 325. godine do 1582. godine, kao godine uvođenja gregorijanskog kalendara, prvi dan zime pomjeren za 10 dana i to se lako provjerava:

1582 – 325 = 1257 godina

1257 godina po 11,23333333 minuta je 14120,3 minuta = 235,3383333 časova = 9,805763886 dana = 10. dan od 22. decembra julijanskog kalendara.

Držeći se onih 11,23333333 minuta za svaku godinu razlike papini astronomi su tačno izračunali 10 dana pomijeranja zimskog solsticija od 325-1582. godine. Odbrojmo li od sredine 22. decembra julijanskog kalendara deseti dan, to pada na 12. decembar julijanskog što je 25. decembar gregorijanskog kalendara 1582. godine, tačno na rimokatolički Božić 1582. godine.

Po astronomskom računanju tropskog gregorijanskog kalendara prvi dan zime morao je ostati fiksiran na 25. decembru 1582. kad je rimokatolički Božić, ali nije ostalo tako, jer nije ni bilo tako, nego su oni sebi dali tri dana fore za tih 418 godina do 2000. godine. To je lažirani kalendar i lažan je isto kao i Milankovićev kao navlakuša za ortodokse, a razlikuje se od gregorijanskog samo 2 sekunde godišnje.

Od prvog dana zime 25. decembra gregorijanskog kalendara ili 12. decembra julijanskog kalendara 1582. godine do 20. vijeka prvi dan zime pomjerio se na 22. decembar i već od 2000. godine ustaljen je na 21. decembru gregorijanskog, tj. na 8. decembru julijanskog kalendara, samo na prestupne godine pada 20. decembra.

Već od 2040. prvi dan zime sve češće počinje da pada na 20. decembar, jer svakih 128 godina prelazi na niži datum.

Od 2000. do 2070. godine prvi dan zime ni jednom ne počinje 22. decembara, a 2068, 2069. i 2070. počinje 20. decembra gregorijanskog ili 7. decembra julijanskog.

Od 1582. do 2070. godine je 488 godina. To je pomjer za skoro puna 4 dana i već povremeno počinje da pada na peti dan 20. decembra. Dakle se prvi dan zime pomjera i kroz gregorijanski kalendar:

“Ovako reče: Četvrta zver biće četvrto carstvo na zemlji, koje će se razlikovati od svih carstava, i izješće svu zemlju i pogaziti i satrti.
I deset rogova jesu deset careva, koji će nastati iz tog carstva, a posle njih nastaće drugi, i on će se razlikovati od pređašnjih, i pokoriće tri cara.
I govoriće reči na Višnjeg, i potiraće svece Višnjeg, i pomišljaće da promeni vremena i zakone; i daće mu se u ruke za vreme i za vremena i za po vremena.
Potom će sesti sud, i uzeće mu se vlast, te će se istrebiti i zatrti sasvim.
A carstvo i vlast i veličanstvo carsko pod svim nebom daće se narodu svetaca Višnjeg; Njegovo će carstvo biti večno carstvo, i sve će vlasti Njemu služiti i slušati Ga." (Danilo,7,23:27)

Promjena vremena gregorijanskim kalendarom nije uspjela jer reče Bog:

“Neka budu videla na svodu nebeskom, da dele dan i noć, da budu znaci vremenima i danima i godinama” (Stvaranje,1,14)
…………………….
[1] Philip Alexander, The calendar: its history, structure and improvement, Cambridge, The University Press, 1921, p. 23.

KRST NA PODU

MOLIM SVE HRIŠĆANE, SVE PATRIJARHE, SVE MITROPOLITE, SVE VLADIKE, POPOVE, TEOLOGE, FRESKOPISCE, IKONOGRAFE, HERALDIČARE I OSTALE NA OVOJ GRUPI I VAN GRUPE DA NAM KAŽU CRKVENI PROPIS O TOME ŠTA JE SLIKOM ILI OBLIKOM KRST, A ŠTA NIJE KRST I JESU LI OVO NA PODU KRSTOVI ILI NISU KRSTOVI?

Ovo sam morao da pitam, jer po nekim komentarima na Fejsbuku mene neki pripadnici današnje SPC nazivaju debilom tvrdeći da ne znam šta je krst i tvrde da ovo na podu nije krst. Jedan moderni "ikonograf" iz Podgorice u svojoj bezobraznoj lukavosti (ili ludilu, ne znam) čak tvrdi da na Hristovom oreolu nije ravnokraki krst i kaže da se ona vertikala krsta pruža sve niz leđa, samo se sa ove strane slike ne vidi.:)

Mene lično ova tema zaista više ne zanima, ali da me bezbožnici današnje SPC nazivaju debilom i cirkuze sa mnom po društvenim mrežama samo da bi prikrili svoje javno bogootpadništvo, to neće moći i sve dok me zbog ovog rugački napadaju, pokazivaću vjernicima današnje SPC da su izgubili osjećaj vjere jer ih je napustila blagodat Svetog Duha te ne vide šta se dešava u SPC i slijepo slijedeći svoje antiarhijereje činom gaženja krsta postaju sljedbenici Antihrista.

P.S. I ne spominjite me i neću vas spominjati! Radite šta hoćete: vaš vjera, ma kakva bila, vaša je privatna stvar! Kratko, jasno!

ŠTA ZNAČI GAŽENJE KRSTA

         Krst je stariji od svih ljudskih kultura, religija i civilizacija. Gaženje krsta više je nego antihrišćanstvo, više nego antipravoslavlje. Gaženje krsta je gaženje simbola Boga, simbola Sunca, simbola životvorne svjetlosti zemaljske, nebeske i kosmičke u bukvalnom i duhovnom smislu.

Gaženje krsta je ritualno djelo pripadnosti vidljivim zemaljskim, kosmičkim i nevidljivim metafizičkim silama tame, haosa i zla.

ZAPIS NA OLOVNOM SVITKU