TAKAV JE OVDJE ADET

         Kao primjer umnog kanalisanja navešćemo riječ ADET. Petar Skok za ADET kaže ovako:

         "ADET, također hadét m (kao hada za ada), sinonim danas gotovo na čitavom teritoriju za običaj, uredbu, red (Vuk). Elezov'.ć l, 4 t« 2, 491 b i lj e ž i za Kosmet akcenat âdet, gen. âdeta i prilog adetâ 'obično, onako kako je uobičajeno'. Opći je balkanski turcizam (adet, prilog adeta 'véritablement, tout simplement') arapskog podrijetla u istom značenju (ar. (1)

 

         I kaže doktor lingvistike da je riječ ADET "balkanski turcizam arapskog podrijetla". Tako rade državni cenzori kad žele kanalisati um narodu: skoro svako ko pročita tu laž, povjeruje da je to istina!

Keltsko (gaelik) ADH = ADET = OBIČAJ, ZAKON (2)

 

         ADH je keltska riječ, riječ Pikta koji su dio Briga (Friga), a Brigi su dio Tračana, a Kelto-Tračani bili su širom Evrope i Male Azije. I zašto bi to bio "balkanski turcizam arapskog podrijetla"?

Ali takav je od vođa na Balkanu ADET: uzmi narodu sve, očepuraj mu imovinu, znanje, razum i dušu mu oguli, nabaci mu ular na glavu, osedlaj, jaši i uživaj, dok onaj ispod sedla rže: "Nino Belov car Serbula, Nino Belov car Serbula..."

...........................
         (1) P. Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Knjiga I, JAZU, Zagreb, 1971, p.str. 9.
         (2) R. A. Armstrong, Gaelic Dictionary in Two parts: I. Gaelic and English. II. English and Gaelic, London, Printed for James Duncan, 37, Paternoster Row; 1825, p. 6.

KRST SA ČETIRI "C" NA STEĆKU

 

SIMBOLI U MANASIJI

 

         Kad bi neku nepismenu babu doveli u razred pred tablu ispisanu jednačinama i upitali je šta je to na tabli, ona bi rekla: "To su, sinko, djeca nešto crtala i šarala!" Tako je i sa upotrebom simbola: ko ne zna simbole, to su za njega obične šare (neki kažu "ornamenti").

         Krug Sunca godine izdijeljen sa 46 zraka. Ako godinu podijelimo sa 46, rezultat je 7,94 ≈ 8 i to je označeno sa onih 8 Sunčevih simbola C u kolu vremena.

         Ako godinu od 365,242 dana podijelimo na osam dijelova dobićemo 8 dužina vremena po pola godišnjeg doba: 45,65525 dana.

          Ono što je vrlo zanimljivo je upotreba simbola zvijezde Danice (Venere, Ištar) u svakom simbolu C (ono kamenje u obliku koštice).

GRB

         Tračko germa znači toplota, vrućina, vrelina. Korijen te riječi je ger- i u srbskom je dao oblike žer, žera, žeravica i to je vatra, oganj, sjaj.

         Srbsko grb potiče od tračkog korijena ger- koji je u srbskom dao riječ žer = sjaj, vatra, oganj = kres: ger > gerb > grb (ruski, ukrajinski, bjeloruski i bugarski герб, latvijski ģerbonis, litvanski herbas, poljski herb).

         Preko srbskog kres izvedeno je srbsko kresta. Srbsko kresta u engleskom glasi crest što u prenesenom smislu na engleskom znači grb. Srbsko kresta (englesko crest) u mađarskom je címer i to je istog značenja kao i mađarsko grb = cimer!

         Tako otkrivamo ukriveno značenje riječi grb: žer, sjaj, vatra, oganj, kres.

OGNJENA MARIJA

 

Vala Bogu! vala jedinome!
Gdje mi vlasi žanju u nedjelju!
Nad njima se tri oblaka viju:...
Jedan oblak Gromovit Ilija,
Drugi oblak Ognjena Marija,
Treći oblak sveti Pantelija.
Progovara sveti Pantelija:
“Udri gromom, Gromovit Ilija,
Udri ognjem, Ognjena Marija,
A ja vetrom sveti Pantelija.
Al’ govori Ognjena Marija:
“Nemoj gromom, Gromovit Ilija,
“Nemoj vjetrom, sveti Pantelija,
“Ni ja ognjem Ognjena Marija;
“Jer Vlasima Turci ne veruju,
“A pšenica težatka ne čeka.”
(Vuk Stef. Karadžić, Život i običaji naroda srpskoga, Mobarska pjesma, Beč, 1867, str. 52)

 

 

 

         Ognjenu Marija ili Ognjena Mara (sanskritsko “mara” znači "smrt”) je boginja ognja, sestra Gromovnika Peruna (u krstjanstvu Ilije Gromovnika). Ona je jedna od najvećih i najmoćnijih boginja u srpskoj religiji.

         U panteonu ostalih slovenskih naroda nema Ognjene Marije, jer je Srbima u duhovnom naslijeđu ostala od predaka Tračana kod kojih je bila poznata pod imenima Germetita (Vrela, Vatrena, Ognjena), Perperuša, Perperuna i Perunika. Bila je pratilja boga Perkona ili Perkosa.

         Zbog straha od nje narod ju je prozvao Prpruša, što znači “prpa ruša” ili “strašna rušiteljka”. U ortodoksnom kalendaru zamijenili su je nekom svojom velikomučenicom Marinom, a moderni “autohtoni istoričari” Ognjenu Mariju nazivaju je svojim izmišljenim i nikad ranije postojećim imenom “Serbona”.

I ZEVS JE NJIMA SERBON, A TI, SRBINE, TI SI IM KONJINA

 

Ovo je slika sa grčke vaze iz sredine 6. v. st. ere. Naziv slike je "Rađanje Atine" i tu vidimo boginju Atinu kako se rađa iz Zevsove glave. Sliku lično sam skenirao i na Internet u temi "Tajna srbskog grba" na Forumu "Virtuelna Srbija" postavio 30. de-cembra 2009. godine u 18:23:38 časova (fotografija je iz knjige „Chronicle of the World”, Published in 1996 by Dorling Kindersley Limited, London, ISBN 0751330108, str. 1...02). Do tada za ovu sliku niko od Srba nije znao, pa ni kreator "srbske boginje Serbone". I kao što je Atina rođena iz Zevsove, tako je Serbona rođena iz njegove glave.

 

Kad se pojavila ova slika Zevsa sa krstom i ocilima, priča o Serboni već je uveliko trajala i onda su i Zevsa proglasili "srpskim bogom Serbonom".

 

Ahil nikako ne može biti "Serbon" mada na sebi ima krst sa 4C.

 

U mitologiji bilo kojeg drevnog naroda, dakle ni kod Tračana, ne postoji bog Serbon. Postojao je bog Surban (Zurvan), od egipatskih vladara Ptolomeja postoj i Serapis, ali Serbona nigdje nema. U ono vrijeme, dakle 2009. godine, vjerovao sam da je gospodinova priča o srbskoj boginji Serboni istina, jer nisam mogao vjerovati da čovjek u starosti može toliko da laže. Vremenom sam provjeravao njegove reference o spominjanju Serbone i gdje god je tvrdio da se ona spominje, tog imena tamo nema! Nigdje nema Serbone! Ni "srbskog boga Serbona" ama baš nigdje nema! To je dotičnog gospodina 100% laž kojom se on sprda sa naivnim Srbima.

 

Ahil i Persej imaju na sebi krstove sa 4C. Gdje je tu "Serbon"?

 

Kazu da Serbona ima na sebi srbski grb sa ocilima (to su njima polumjeseci). Eno i Ahil ima na sebi srbski grb sa ocilima, šta je on? Je li Ahil Serbon ili je Serbona? Eno i Dionisijeve pratilje na svojim haljinama imaju srbski grb sa ocilima: jesu li i one Serbone? Majstor ovih vaza mogao je biti Tračanin, tj. Srbin, ali tu nema dokaza o Serbonu i Serboni.

 

Dionisije sa svojim pratiljama koje imaju 4C. Jesu li i one "Serbone'?

 

Narode, priberi se, osvijesti se i otvori umne oči, ne spavaj! Srbine i ne dozvoli da se manipulatori s tobom sprdaju. Ako li nastaviš da im vjeruješ, onda su oni u pravu i ti si zaista prava konjina!

BIO JEDAN NAROD...

       

         Muslimanski nišan iz 16. vijeka sa istim motivom kakve vidimo na srbskim nadgrobnicima iz druge polovine 19. vijeka. Drevni narod istog jezika i iste vjere avramskim religijama istrijebljuje sam sebe

 

        Jedan narod jednog jezika i jedne vjere bijaše na Balkanu srednjeg vijeka. Onda u Rašku sa svojom probranom oružanom družinom dođe rimokatolik Stefan Nemanja, formalno primi pravoslavno miropomazanje na svoje rimokatoličko krštenje i povede svoju družinu u rat sa domaćom vlastelom, pobijedi ih i preuze vlast u Raškoj.

         Taman kad se učvrstio na vlasti, primi sebi za savjetnika i duhovnog oca ortodoksnog Grka i podiže mač na domaću srbsku narodnu crkvu dvovjernih pravoslavnih krstjana. I pobi ih mačem, mnoge ognjem spali, prvosvešteniku krstjana jezik odsiječe, pokupi sve knjige starostavne i spali ih. Mnoštvo krstjana progna preko Drine i ustoliči onog ortodoksnog Grka za glavu grkoortodoksne crkve u svojoj državi.

         Odmah iza toga u Nemanjinoj državi svi narodni prehrišćanski običaji bili su zabranjeni, jer tako strogo zapovijedaju kanoni vizantijske Ortodoksne crkve. Prestadoše pokladni običaji, umukli koledari, umukle dodole, zanijemile lazarice, ugasiše se ivanjski kresovi, ne plamte petrovske lile. Narodno običajno pravo je ukinuto i zamijenjeno surovom crkveno-feudalnom samovoljom Stefana Nemanje i njegove osione vlastele. Silovanje djevojčica, djevojaka i žena u narodu postalo je feudalno nasljedno pravo. Muku i čemer crnog ropstva svalio je Nemanja na patrijarhalni narod Raške.

         I tako je zlo Nemanjića trajalo do navale Turaka. I bi Kosovo i pogibe Murat i pade Lazar, ali pogana krvna loza Nemanjića preko kneginje Milice ugovori vazalni odnos sa Turcima i stadoše tako pod vojnu zastavu Muhamedovih ratnikaTuraka. I napadahu i osvajahu hrišćanske zemlje okolo nemilosrdno ubijajući, paleći i robeći, te sa Turcima i pod turskim barjakom i krstjansku Bosnu osvojiše.

         I zaustaviše se Turci u Bosni. Par puta pokušali su osvojiti Beč, ali im neka sila (ili mito Rimokatoličke crkve) ne dade i odustaše. Tako vijekovima ostaše u granicama Bosne. Za to vrijeme grčka Ortodoksna crkva Nemanjića i Grka nametala je svoj zulum na preostale krstjane. Crkveni porez plaćao je narod skupa sa turskim porezima i isto kao u državi Nemanjića zabranjivahu narodu prehrišćanske običaje. Kupljeni mitom crkve Turci su se starali da one koji ne poštuju crkvene zabrane velikim kaznama globe. Veliki dio naroda primio je islam iz inata prema okrutnoj pohlepi antisrbske crkve.

         I kao po dogovoru počinje zabrana proslava Krsnih slava. Zabrani to Rimska crkva dijelu naroda rimokatoličkog obreda, zabrani to Ortodoksna crkva narodu pravoslavnog krstjanskog obreda. Zadnja zabrana bila je pod izrečena sredinom 19. vijeka od nesrbskog patrijarha i austrougarskog barona Josifa Rajačića. Pod pritiskom i prijetnjama rimokatolici prestaše slaviti Krsne slave, a tri zabrane proslave Krsnih slava dvovjerni krstjanski vjernici su otrpili i sačuvali Slavu.

Pa bijaše Prvi sv. rat i strašni genocid rimokatolika i muslimana nad dvovjernim pravoslavnim krstjanima.

         Shvativši da ne mogu Srbe odvojiti od njihove prehrišćanske vjere lukavi grckoortodoksi nemanjićke crkve (koju srbskim imenom zovu Srpska Pravoslavna Crkva), u četvrtoj deceniji 20. vijeka dosjetiše se da Srbima poture kukavčije duhovno jaje nazvano "svetosavlje".

Pa bijaše Drugi sv. rat i strašni genocid rimokatolika i muslimana nad dvovjernim pravoslavnim krstjanima.

         Onda dođe komunizam i komunistička industralizacija, komunističke vladike i popovi. Odoše mnogi seljaci u gradove, opustiše srbska sela i mnogi stari običaji padoše u zaborav. Elektrifikacija, radio i tevizija promijeniše razum i običaje većini naroda.

Pade komunizam, raspade se Jugoslavija i poče rat 1991-1995. godine. Povučeni novim trendom bogomoljstva i tkz. "Srbovanja" sva bolumenta komunista i njihovog potomstva priključi se već svojoj SPC i tada poče opšti sunovrat vjere i naroda. Udari nas poraz i izgibanija po treći put od vremena oslobođenja od Turaka. Prognani sa svojih hiljadama godina starih ognjišta rasuše se Srbi po tuđini širom svijeta da i tamo svojim ugnjetačima i izdajnicima pare zarađuju kroz priloge nemanjićkoj antisrbskoj crkvi.

         Ekumenizam i papizam svetosavske komunističko-papističke SPC već privodi kraju opšte duhovno istrebljenje dvovjernih pravoslavnih krstjana Srba. Onaj ko narodu duh promijeni i usadi mu svoj duh, promijenio je sav narod i on je apsolutni gopodar tog naroda. Da bi se u trijumfu svoje pobjede javno narugali Višnjem Bogu i bogovima Srba, da bi se narugali rijetkim preostalim Srbima i svim precima Srba, episkopi SPC sa svojim sveštenstvom i svojim pokornim sljedbenicima promijenjenog duha po svojim hramovima nogama počeše gaziti najveću i najstariju srbsku svetinju: Časni krst!

 .

KNJIGE STAROSTAVNE

         U našem narodu dugo se očuvalo sjećanje na tkz. "knjige starostavne". To su bile vrlo stare knjige od pergamenta, tj. od štavljene kože.

 

         Sam naziv "starostavne" kazuje materijal od kojeg su bile pravljene i vrijeme kad su bile pisane. STARO-STAVNE znači "u stara vremena štavljene i pisane". Šta je STAVA objasnio je Skok u svom Rječniku:

 

         -štaviti, -vím impf. (Vuk, bug.; objekt kőid) (u-) »kiseliti kožu u vodi«. Korijen je sveslav. i praslav. Postverbal STAVA f (u tehničkom značenju) = (hrv.-kajk.) Scava »Spülicht« = madž. csáva »colluvies«. Ovamo praslav. ime biljke nazvane po kiselom soku štavalj, gen. -vlja m = štavelj (Dubrovnik, bug.) = hav élj, gen. -èlja- (Kosmet; = Stâvlje n < stcslav. štavbje, od štavz »kiselica, štavjak«, upravo poimeničen pridjev u m. i s. r. na -j > rum. ftevie, įteghie, şteava »rumex«, upór. rus. Sčavelb pored ščavej. Upor. toponime Šćavnica, Štavica (Makedonija) od stavz. Prvobitno je značenje korijena »kiseo«. To se značenje očuvalo u madž. csevice < sivi. št'avica »kisela voda, kiselica«. Dosada nisu utvrđene ni baltičke ni druge ie. usporednice. (Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Knjiga III, JAZU, Zagreb, 1973, str. 412)

BOG NEMA RELIGIJU

 

         U današnje vrijeme pripadnost čovjeka bilo kojoj vjerskoj konfesiji je bespotrebno i štetno. Bog i nije u konfesijama, jer šta su konfesije? To su od ljudi knjiški propisi o Bogu i ljudske zapovijesti o načinu ponašanja vjernika u ime Boga.

 

         Verska pravila se od konfesije do konfesije razlikuju i suprotstavljaju jednu drugoj. Te razlike i suprotnsti svjedoče da su ih osmišljali ljudi, a nisu od Boga, jer da je to od Boga, ne bi bilo toliko konfesija. Ne bi bile ni dvije, a kamo li ovo mnoštvo!

 

         Svi ljudi su djeca Božja. Roditelj ne razdvaja djecu, već ih ljubavlju spaja i u slozi dobra sjedinjava.

Bog je u duši čovjekovoj, a gdje je Bog tu je riječ Božja i propisi Božji. Ispunjavanje Božjih riječi i propisa raduje i čovjeka i sve oko njega, jer sve što je od Boga dobro je djelo.

 

         Svako čovjekovo neposlušanje Boga, svaka čovjekova samovolja izaziva kršenje Božjih propisa nekim djelom zla i tada Bog kroz savjest opominje čovjeka na popravak i vraćanje na pravi put dobrote, pravde i istine.

 

         Svaka slijepa pokornost slovu zakona vjerske knjige izgoni Boga iz čovjeka i ubija čovjekovu ljubav prema bližnjemu, ubija dobrotu, ubija pravdu i savjest. Takav čovjek nema milosti za bilo koga van svoje konfesije i spreman je strašna zla da čini misleći da Bogu služi. To više i nije čovjek, nego strašna krvoločna zvijer u obličju čovječijem. I prošlost i sadašnjost svjedoci su aktivnog prisustva tog konfesionalnog vjerskog zla.

 

         U današnje vrijeme pripadnost čovjeka bilo kojoj vjerskoj konfesiji nije potrebno, a sve što je potrebno je dozvoliti Bogu da se nastani u našu dušu, jer je duša od Boga. Kad je Bog u našoj duši, mi ćemo se truditi dobrim djelima, a suprotstavljaćemo se djelima zla.