Osmi dan od Vaskrsa je POBUS(A)NI PONEDJELJAK. Narodni običaj Srba je da na taj dan idu na greblje, pale svijeće za pokojnike i urede grobove. Otkud naziv POBUS(A)NI i od kad potiče ovaj običaj?
U staroj istoriografiji Srbi su zvani Cimerijani, Cimeri, Cimbri, Kimbri, Simbri, Zimri, Sebri, Subri, Surbi...KELTI. Keltsko (gaelik) BUS (1) je POLJUBAC, LJUBLJENJE, a iza te radnje bukvalno značenje je POŠTOVANJE, VOLJENJE, LJUBAV:
"busati, -am impf. (Istra) = basovati, -ujem (Hrv. primorje) 'sinonimi: ljubiti, cjelivati' prema pf. bušnuti (Hrv. Primorje, Krasica) = bušnut (otok Cres) = bušnuti (Mikalja^ Stulli) 'poljubiti'; obuševati, -ujem (Istra, nar. pjesma) 'naokolo izljubiti'. (2)
"In Monte Negro, Serbia and Macedonia the exhumation takes place on religious holiday, usually on holidays after Easter. The holidays are: Christian’s day (5th January), Lazarus day, Theodore’s day, Easter Monday (Pobus(a)ni ponedjeljak) – when people visit the grave–yard to tidy the graves (pobusaju se),..." (3)
"U Crnoj Gori, Srbiji i Makedoniji ponovno sahranjivanje vrši se na vjerske praznike, pretežno na praznik nakon Vaskrsa. Praznici su Krstovdan (5. januara, Lazarova subota, Todorova subota, Vaskrsni (Pobus(a)ni ponedjeljak - kad narod posjećuje greblje da urede gorbove (pobusaju se),..."
"In Slavonski Kobaš (Croatia) the bones are kissed with an explanation that, 'God forgives sins to those who kiss dead bones'." (4)
"U Slavonskom Kobašu kosti se ljube sa objašnjenjem da, 'Bog oprašta grijehe onima koji ljube mrtve kosti'."
POBUS(A)NI ponedjeljak potiče iz vremena srbskog običaja duplog sahranjivanja. O tome postoje i zapisi na tkz. "bogumilskim" steccima:
"Izgleda da je na teritoriji stećaka postojao jedan osobito zanimljiv običaj koji je do sada ostao malo poznat i uglavnom neproučen. Radi se o takozvanom dvostrukom ili ponovnom sahranjivanju.
Obično 3 ili 7 godina poslije sahrane grob se otvori, izvade se i u vodi i vinu operu kosti, a onda se, u prisustvu sveštenika, članova porodice, prijatelja i poštovalaca, obavi ponovna sahrana.
Neposredan povod za izvjesno proučavanje toga običaja našao sam u natpisu stećka vlastelina Miroslava Raškovića u Pošćenju kod Šavnika, u Crnoj Gori, u kojem se, pored ostaloga, pozivaju bližnji da operu njegove, kosti (BRATIJE, PERITE I PRISTUPAJ-TE ... )'
Običaj je najprije zabilježen u Makedoniji, zatim u staroj i istočnoj Srbiji, a onda, i u nekim drugim krajevima naše zemlje - na Braču, u nekim vlaškim selima sjeveroistočne Srbije, u sjevernim krajevima Slovenije, pa i preko granica naše zemlje - u Austriji, Grčkoj i Rumuniji. Koliko nam je poznato taj običaj je bio najrasprostranjeniji u Makedoniji." (5)
I tako, Srbi, dokaza o tome da su Kelti bili Srbi i dokaza o srbskom dvovjerju, kojeg su lažovi nazvali bogumilstvom, ima i u jeziku zapadnih keltskih potomaka, u srbskom jeziku, ima u knjigama i u današnjim srbskim običajima.
Zato je knjiga "Stećci, laž i bogumili" pod medijskom blokadom, jer je knjiga istine i ma koliko se ona grkoortodoksnim svetosavskim Srbima ne sviđala, istina vam stalno svjedoči novim i novim dokazima, a ko se istini protivi, Bogu se protivi i neprijatelj je Božiji.
.............................
(1) R. A. Armstrong, A. M.Gaelic Dictionary in Two parts: I. Gaelic and English. II. English and Gaelic, London, Printed for James Duncan, 37, Paternoster Row; 1825, pg. 89.
(2) Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Knjiga prva, JAZU, Zagreb, 1971, str. 244.
(3) Branko Đaković, About the Custom of Repeated (Double) Burial, Slovenski etnografski muzej, Ljubljana, 1998, str. 139-140.
(4) Ibid. str. 142.
(5) Šefik Bešlagić, Stećci - kultura i umjetnost, IRO "Veselin Masleša", Sarajevo, 1982, str. 56.
