Tuesday, August 16, 2016

DAJE SE NA ZNANJE

Ispred temelja srednjevijekovne crkvice je prebijena krstača.
 
         Gledam ovu fotografiju i pitam sam sebe ima li smisla išta više dokazivati današnjim neukim i kvazipravoslavljem zaglupljenim Srbima? Mogu li ja promijeniti 8-9 miliona debila današnjeg svetosavskog srbskog naroda? Nema šanse!
 
Perunova sjekira sa znakom Sunca u plodu drveta života (motiv na stećku sa Pešterske visoravni).
 
         Zato ovo i ne pišem za današnji debilni srbski narod, nego za ovu svoju malu družinu sa Facebook-liste i za onih stotinjak što me prate. Za današnje nazovi Srbe nije me više briga, jer to i nisu pravi Srbi, no se samo tako zovu. Bog je od njih digao ruke i ko sam ja da ih u Božije ruke ponovo vraćam?
 
Vrsjenice kod Sjenice i Berkovac kod Valjeva (Google Earth). 
 
         U selu Vrsjenice na Pešterskoj visoravni blizu Sjenice nalazi se srednjovijekovna nekropola stećaka. Tu su još vidljivi temelji nekadašnje crkvice ispred koje je prebijena krstača, sto znači da je tu ispod grob nekog Srbina. Stari običaj je srbski da greblje bude uz crkvu i koliko je tu još bilo spomenika, ne zna se, to su bivši Srbi (a sad muslimani Bošnjaci) porazbijali i sve poravnali i nije ovo jedini takav slučaj. U mojoj Viduši Huso Silajdžić na srednjevijekovnom "vlaškom" greblju napravio je vrto za uzgoj povrća (uzgojeno na nevjerničkim vlaškim kostima povrće Alahovom sljedbeniku bude slađe). Niko se od Srba nije bunio, a i što da se buni, njihovo greblje je na drugoj lokaciji.
 
         Uostalom, čupaju nadgrobnike ispred manastirskih crkava i današnji Srbi prošlim Srbima i prave lijep pogled i šetališta svojim crkvenim hodočasnicima i nikome to od Srba ne smeta. Muslimani Bošnjaci razbijaju i čupaju srbske nadgrobnike i zaravnavaju srbska greblja, čupaju Šiptari i zaravnavaju, čupaju rimokatolici Hrvati, pa što da to ne rade i svetosavski Srb, zar ne?
 
Stećak iz Vrsjenice (lijevo)  kod Sjenice stećak uz Berkovca kod Valjeva (19. vijek).
 
      Nego sam nešto drugo htio reći: radi se o dva stećka! Jedan stećak je u Vrsjenice kod Sjenice, drugi u Berkovcu kod Valjeva. Na stećcima je atropomorfni prikaz Sunca sa isplaženim jezikom što je univerzalni simbol vreline ljetnog Sunca. Stećak iz Berkovca je pravljen u 19. vijeku, a kad je pravljen onaj u Vrsjenici, ne zna se.
 
U Berkovcu stećak Petra Čitaka, seoskog kneza i sudije prvog ustaničkog suda, upokojenog 1807. god. (Foto: Ljuba Ranković).
 
         Postojanje stećaka sve do početka 20. vijeka neoborivo svjedoči da nisu svi krstjani prešli u islam (kao sto lažu), nego su to Srbi dvovjerci (poluvjerci Dušanovog zakonika) koji su naživjeli Otomansko islamsko carstvo. Dvovjerno krstjanstvo i danas je vjera većine Srba (svetosavci su grkoortodoksni odrod srbski kao i bivši Srbi rimokatolici i bivši Srbi muslimani).
 
         Radikalni muslimani Raške oblasti (tkz. Sandžaka), koji sebe samonazvaše Bošnjacima, po svojim sajtovima tvrde da su stećci granice Bosne, pa eto vi iz tkz. Srbije da znate da je i Valjevo sa okolinom na karti sanjane islamske Bosne! A što se stećaka tiče, ima stećaka i oko Loznice, Užica, ima u Sremu i kod Negotina, ima u Prolom Banji i ima ih još po nekim mjestima Srbije.
 

SRBI SU MRZITELJI SRBA

        Srbi su mrzitelji istine, mrzitelji svojih korijena, mrzitelji svog naroda, mrzitelji Boga Istine i saradnici srbskih neprijatelja. Bošnjaci koriste svaku postojeću priliku da promovišu svoje i tuđe laži o tkz. bogumilima, a svetosavski Srbi svim silama u tome im pomažu, sa jedinom namjerom da očuvaju grkoortodosne laži crkvenog mitomanijskog kulta Srefana Nemanje i Svetog Save.
 
         Knjigu "Sećci, laž i bogumili", koja u detalje argumentima dokazuje da nije bilo bogumila, već da su to bili dvovjerci krstjani (poluvjerci Dušanovog zakonika), tu knjigu organizovano blokiraju srbski svetosavsci, plaćeni beogradski sloveno-rusofili i saradnici stranih tajnih službi.
 
Stećak u obliku ribe na brdu Glavica, Deževa dolina kod Novog Pazara (foto: Sava Kuzminac).
 
Stećak u obliku ribe (selo Tvrdoševo kod Novog Pazara).

Stećak u obliku ribe (Mali Zvečan blizu Kosovske Mitrovice).

         Da sam 100% u pravu o Srbima dvovjercima, evo i dokaza u obliku ribolikih stećaka srednjeg vijeka nedavno otkrivenih na nekropolama kod Novog Pazara u Raškoj oblasti (dvije fotografije s lijeva) i u Malom Zvečanu na Kosovu (treća fotografija desno). Isti oblik stećaka svjedoči da se radi o jednom vremenu i jednom narodu jedne vjere.
 
         Promovišući u srednjem vijeku nepostojeće Bošnjaštvo, Bošnjaci uveliko lažu o "bogumilskim stećcima". A šta za to vrijeme rade Srbi? Srbi blokiraju moju knjigu samo da bi odbranili crkvene laži o Nemanji i Savi. Jezuitsko-ekumenistička SPC sa svojim svetosavcima želi sačuvati te laži čak i po cijenu da Srbstvo nestane. I ako se Srbi ne vrate istini, strasno ogrezli u svetosavskoj laži i ljubeći laži, nestaće Srbi vrlo brzo.

Thursday, August 11, 2016

GDJE SU VAM TRISKELI, IZRODI?


         Gdje su vam triskeli, Srbi? Kazali vam grko-ortodoksni popovi da je to satansko, je li? Debili kazali, a debili slijepo povjerovali!
         Bošnjaci, gdje su vama triskeli? Uporno tvrdite da su stećci kulturno-istorijsko naslijeđe preostalo od vaših predaka? Ako je to tačno, zašto ne smijete da baštinite simbole svojih predaka? I vi imate svoje arapsko-bošnjačke debile koji vama debilima naređuju šta smijete, a šta ne smijete, zar ne?
         Gdje su vam triskeli, izrodi?
 

DVIJE ZMIJE - IZVORNO ZNAČENJE

 
         Episkopski štap sa dvije zmije na vrhu crkvenim laicima istumačen je kao simbolika Isusovih riječi kazanih apostolima pred slanje apostola u narod: "Budite mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi" (Mat.17,16) .
         Isus nije rekao da budu mudri kao dvije zmije, niti da budu mudri kao Hermesove (Merkurove) zmije, zar ne? Ako su na štapu zmije po Isusovim riječima, a gdje je golub iz Isusovih riječi? Ako je to Isus rekao onda, zašto episkopi taj štap... nose tek zadnjih 250 godina? Dakle to nije to!
         Dvije zmije su simbolika protoka vremena jedne godine. To je najjasnije prikazano na jednoj od sumerskih vaza (Libation vase of Gudea, 21. century BC). Na pomenutoj vazni centralni motiv je osovina svijeta (axis mundi) oko koje su omotane dvije zmije. Desna zmija je simbol šest mjeseci godine Sunčevog puta od zimske kratkodnevnice u dnu južnog neba do ljetne dugodnevnice kad Sunce dostiže svoju najvišu tačku na zenitu sjevernog neba. Druga zmija predstavlja spuštanje Sunca u sljedećih šest mjeseci od ljetne dugodnevnice ka najjužnijoj tački Sunca na dan zimske kratkodnevnice. Glave zmija su proljeće i ljeto, dvije vatre Sunca.
 
 
         Zmije na Hermesovom (Merkurovom) stapu upravo to znače: štap je osovina svijeta, a zmije vrijeme godine. Štapovi ortodoksnih episkopa takođe to znače, a krst između zmija je dan ljetne dugodnevnice, dan u kojem se smjenjuju projeće i ljeto. Krst je markirna tačka Sunčevog zenita na sjevernom nebu.
         Hermes (Merkur) je glasnik bogova, što je u stvari značenje Sunca: Hermes (Merkur) je Sunce. Pošto je episkopski štap osovina svijeta, zmije na štapu vrijeme godine, krst ljetna dugodnevnica, zapitajmo šta su episkopi kao vlasnici i nosioci tog štapa? Oni su od crkve simboli Boga na ovom svijetu, zamjenici (namjesnici) Boga. Zato je svaki episkop, kao namjesnik Božiji, papa u svojoj eparhiji i narod se ništa ne pita.

BOSANC "STOJI USPRAVNO! DIGAO GLAVU, DIGAO RUKU!"

U vrhu slike je indijanski petroglif (Nazca Lines, Peru).

         "Neka oprosti gospođa Europa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosana...c kleči i moli. Na kom je prikazan kao sužanj." (Miroslav Krleža)

Šta reći, već se neznanju i glupostima Krležinim nasmijati!

SRBI, ČUVAJTE SE SRBA

 
        Kad je u antisrbskoj Kraljevini SHS počeo da se nameće po Srbe pogubni kult Svetog Save, po dobro plaćenoj narudžbini, državni slikar Paja Jovanović uradio je i sliku "Sveti Sava blagosilja Srpčad". Na toj slici Sveti Sava sjedi na prestolu sa grbovima srbskih zemalja 13. vijeka. Među tim grbovima je i hrvatska šahovnica, mada se najstariji tragovi toj šahovnici nalaze kod nekih Nijemaca u Austriji tek krajem 15. i početkom 16. vijeka. Tako se laž o starini Hrvata od Srba Srbima podmeće za istinu.
 
          Šahovnica je i na grbu cara Dušana u Ohmućevićevom grbovniku s kraja 16. vijeka i u Fojničkom grbovniku (15-16. vijek).
 
         Ovo su od mnogih samo dva dokaza prekrajanja srbske istorije i to ne biva ne biva samo od strane Grka i Vatikana već i iz Beograda od ortodoksnih jezuita među uticajnim srbskim državnicima, intelektualacima i iz svetosavske SPC, koji nisu ništa drugo do javna filijala Vatikana.

MI SMO BILI

 
        Mi smo bili divno čudo među narodima: bili smo narod jedinstvene vjere u svijetu sve dok nam se nemanjićko vampirsko grkoortodoksno hrišćanstvo ne zakači za krvne žile kucavice.
 
         Obični narod srbski čuvao je pradjedovsku vjeru jedinstvenu u svijetu. Zamislimo samo naše narodne obredne običaje sa obrednim pjesmama kroz sva godišnja doba. To su bile srbske crkvene službe, obredi srbske narodne Crkve u kojima su činodejstvovale djevojke, boginje svjetlosti i čistote (sanskritsko deva = boginja).
 
         Uz određene kalendarske dane i uz različite vremenske (ne)prilike širom srbske zemlje po svim srbskim selima djeve boginje, ogrnute bijelim plaštevima čistote i svetačkog morala, obavljale su obrede drevnih srbskih misterija. Pa mnogi drugi srbski prehrišćanski običaji kojih se ni po koju cijenu ni Srbin hrišćanin nije htio odreći.
 
         Srbska Crkva živjela je u srbskom narodu. U svakoj kući Srbinovoj i u svakom selu srbskom kroz srbske običaje obavljala je ta Crkva crkvene liturgije bilo slavom u kući, na njivi, na livadi ili u gaju pod hrastom. Tako se ostvarivala i čuvala direktna duhovna veza ovog i onog svijeta, veza zemlje i neba, fizička i metafizička veza srbskog zemaljskog naroda i srbskog nebeskog svijeta Boga, bogova, predaka i rodbine.
 
         Tukli su nas dušmani, ali bilo nas je i ostajalo! Gazio nas latinski Rim, satirala grčka Vizantija, gazili nas divlji Turci, ali nadživjesmo i Rimsko i Vizantijsko i Tursko castvo i ostadosmo svoji na svome.
 
         I dođoše "srbske vlasi" i grkoortodoksna SPC i vaskrsnuše nemanjićkog vampira i za nekoliko desetina godina napi se svjetska družina vampira srbske krvi kroz tri genocida nad Srbima i istjeraše mnoge Srbe sa polovine iskonske srbske zemlje.
 
          Nije teško pretpostaviti šta Srbima vampiri još spremaju i neće im biti teško da to ostvare, jer, odbacivanjem pradjedovske vjere i običaja te vjere, Srbi su prekinuli duhovnu vezu sa srbskim nebeskim svijetom Boga, bogova, predaka i rodbine i kao stado neslovesnih ovaca vođeno na klanje, ćutke idu sa i za vampirima.

Saturday, August 6, 2016

PERPER I PRPRRUŠA

U Dušanovom zakoniku piše ovako:
 
        “I u duhovnom predmetu svetovnjaci da ne sude, ko li se nađe od svetovnjaka da je sudio u duhovnom predmetu, da plati trista perpera; samo crkva da sudi.” (Dušanov zakonik, Član 12)
 
PERPER je novac, a ime je nastalo od osnove PER što je nekad davno značilo VATRA, JAKO SVIJETLEĆI (1). Od PER nastalo je i PERSIJANA (2) (kapak na prozoru koji štiti od svjetlosti), PERDA (pregrada koja zaklanja vid), PERČIN, nastalo je PERZIJSKI, PERIONICA, PERIVOJ, PERLA, PERO, PERUNIKA, PERUN, itd.
 
Skok navodi da rusko PERUN znači STRIJELA, GROM (3). Obratimo pažnju na ove riječi: UPERITI (< U PERITI), NAPERITI (< NA PERITI). Otkud korijen PER- u ovim riječima? Polinezanskim Maorima strijela je PERE (4). PERUN gađa PERAMA, tj. strijelama.

 
Zašto je PER-, osim značenja VATRA, nosilac i značenja STRIJELA? Mi sa sela znamo da su PERA ne samo kod ptica, nego je i biljke imaju PERA:
 
        “Idi NAPERJAJ repe krmadima”, govorili su stariji mlađima. Tad se išlo u vrt i od svake repe uskine se po jedno-dvoje PERA. Tako se lišće repe NAPERJA za krmad. Listovi su PERA. Sve što izbija iz jednog mjesta i strči u raznim pravcima, sve su to PERA.
 
         Korijen PER- je dao značenje maorskoj riječi PERE (strijela). I u srbskim riječima NAPERITI i UPERITI preneseno je značenje Sunčevih PERA NAPERENIH i UPERENIH u zemlju.
 
Nakon dužeg uvoda o izvornom smislu riječi PERPER, prelazimo na srž teme: zaboravljena srbska boginja PRPRьRUŠA. Njeno ime nalazimo u jednoj od obrednih pjesama koje su pjevane na Pobusni ponedjeljak (pjesme ružičalu ili družičalu):
 
         Neven, neven, malo cveće!
         Ljelj Ljeju,
         Mili Bože!
         Lepo cveće, žuto cveće!
         Ne uveni naša sloga,
         Ne uveni naša ljubov,
         Ne uvelo naše bratstvo,
         Krasno bratstvo pobratimstvo,
         Pobratimstvo ka rođeno,
         Dokle traje nas junaka,
         Nas junaka ljubeznijeh,
         Dokle traje jarkog sunca,
         Jarkog sunca gospodina
         I meseca sluge svoga,
         Dok ne dođe Davor bože,
         Davor bože, smrtni danče.
         Ko pogazi pobratimstvo,
         Prpr njemu,
         Davor njemu!
         Svoga brata pobratima,
         Pobratima ko rođenog,
         Ko prevari svoga druga,
         Svoga druga pobratima
         Satro ga silni Ljelju
         Svojim ocem strašnim bogom,
         Strašnim bogom Triglav bogom,
         A Triglavom svetom Trojicom.
         Dom mu zatri Prprьruša,
         Strašna seja Davor boga,
         Poslanica višnja boga:
         Stvoritelja, Držatelja
         I strašnoga Rušitelja.
 
Ko je ova PRPRьRUŠA što može ljudima da zatre dom? Značenje njenog imena otkriva nam riječ PRPR:
 
        “Ko pogazi pobratimstvo
         prpr njemu,
         Davor njemu!”
 
Riječ PRPR sačuvala se u obliku PRPA. Danas tvrde da je PRPA “šatrovački govor", ali nije tako: kad je neko u strahu, kaže se: “Spopala ga prpa!” Kod Vuka PRPOR je “vruć pepeo pomiješan s vodom kao oblog”. (5)

 
PRPRьRUŠA je boginja straha. Ko je ona i ima li joj ikakvog traga u srbskoj mitologiji?
Rekli smo da PRPь znači PRPA (STRAH), a šta znači RUŠA? Skok je zabilježio riječ RUŠIN sa značenjem CRVEN (m.r.) (6) RUŠ (ž.r.) je CRVENA, CRVENA VATRA, VRELINA, POŽAR koji RAZARA i UNIŠTAVA .
 
         PRPRьRUŠA je sestra boga DAVORA, boga nesreće, nostalgije, tuge i žalosti. DAVOR je izvedeno od sanskritskog DAVA ( दव ) što znači VATRA, VRELINA, POŽAR, RAZARANJE, UNIŠTENJE.  PRPRьRUŠA je STRAŠNA OGNJENA RUŠITELJKA. Ona je Božija poslanica, incijalna ISKRA ognjevitog požara, razaranja i uništenja. Njen dolazak izaziva PRPU (STRAH) iza kojeg, od njenog brata DAVORA, dolazi ljudima tuga i žalost kao posljedica požara, razaranja i uništenja.
 
        “Strašna seja Davor boga,
         Poslanica višnja boga:
         Stvoritelja, Držatelja
         I strašnoga Rušitelja.”
 
PRPRьRUŠA je nadimak tračke boginje GERMETITE. Tračko GER je TOPLOTA, VRELINA. Mada se ime GERMETITE prevodi kao VRELA SISA, bukvalno značenje njenog imena je OGNJEVITA. Pošto bez milosti razara i ruši ognjem, ona je OGNJENA MORA, tj. OGNJENA MARA, u hrišćanstvu preimenovana u OGNJENU MARIJU.
 

 
         Neozbiljnim i subjektivnim tumačenjem krsta sa četiri simbola C (kasnije nazvana “ocila”) na nekim drevnim keramičkim prikazima PRPRьRUŠE, ona je od neozbiljnih autohtonih istoričara nazvana SERBONA, a ona nije SERBONA, vec tračka GERMETITA, OGNJEVITA PRPRьRUŠA, PRPA RUŠEVITA, OGNJENA MARA.
……………………….
         (1) P. Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Knjiga II, JAZU, Zagreb, 1972, str. 642.
         (2) Ib.
         (3) Ib. str. 644.
        (4) Edward Tregear, The Maori-Polynesian Comparative Dictionary, Lyon and Blair, Wellington, 1891, p. 334.
       (5) Vuk Steph. Karadschitsch, Lexicon, Serbico – Germanico – Latinum, Belgradi, in Thipographia Regni Jugoslaviae, 1935, str. 686.
       (6) Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Knjiga III, JAZU, Zagreb, 1973, str. 176.

 

DRUIDSKE KAMENE STOLICE


                      Druidska sudačka stolica na Vrataru kod Višegrada, a ispod je stolica na lokaciji Savina voda u Rutoši kod Nove Varoši.
 
         Po zapadnoj Evropi znaju da su ovakve kamene stolice pripadale druidima koji su bili i sveštenici i narodu sudije. I kod nas na Balkanu ima ovakvih stolica i zovu ih sudijskim ili sudačkim stolicama srednjeg vijeka.
 
         Nikada niko od naših istoričara nije se usudio da uporedi ove naše balkanske sa zapadnoevropski druidskim stolicama, a nekamo li da ih dovede u vezu, mada je i laiku jasno da su te stolice pravljene u isto vrijeme od istog ili srodnog naroda iste ili srodne religije i srodnih običaja.
 
         Otkud takve stolice na Balkanu u srednjem vijeku? Ostale od vremena keltskih druida isto kao i one po zapadnoj Evropi. To što na nekoliko stolica postoje srednjovijekovni natpisi, to nije dokaz da su stolice pravljene u srednjem vijeku. One su stajale tu pitaj boga otkada prije nego što je nekome u srednjem vijeku naumpalo da u kamen ukleše natpis. Da je neko u srednjem vijeku u neku od stolica hebrejskim slovima uklesao Mojsijevo ime i par riječi Biblije, da li bi neki istoričar tvrdio da je ta stolica od Mojsijevog vremena?
 

Friday, August 5, 2016

KAKO JE SVETI SAVA KUPIO DIPLOMU

 
Sava nije mogao krunisati Stefana, jer u vrijeme krunisanja nije bio episkop, a za krunisanje kralja činodejstvujući mora biti u činu arhiepiskopa ili patrijarha.
 
         Godine 1204. krstaši osvajaju Carigrad. Na molbu Save Nemanjića 1217. g. papa Honorije III preko svog legata šalje blagoslov sa kraljevskom krunom Stefanu Prvovjenčanom i Stefan od istog legata biva krunisan za kralja.
 
         Sava nije mogao izvršiti obred Stefanovog vjenčanja za kralja, jer to mogu samo poglavari crkve, dakle arhiepiskop ili patrijarh, a tada Sava nije bio ni obični episkop (vladika), a kamo li arhiepiskop.
 
         Godine 1219. sa velikim blagom i velikom pratnjom odlazi Sava u Nikeju nikejskom caru Teodoru I Laskarisu i ondašnjem carigradskom (vaseljenskom) patrijarhu Manojlu Sarantenu Haritopulu, daruje ih blagom i moli da za srbsku državu osnuju posebnu arhiepiskopiju sa srbskim arhiepiskopom. I tada i tako Sava postaje prvi srbski arhiepiskop.
 
         Te iste, ili sljedeće godine, Sava se vraća u svoju arhiepiskopiju u Srbiji, a vijest da je Sava postao arhiepiskop i da je u Srbiji dobio arhiepiskopiju na upravljanje stigla je i do arhiepiskopa Dimitrija Homatijana, poglavara Ohridske arhiepiskopije pod čijom je juridsdikcijom do tada bila i teritorija tadašnje nemanjićke države. Homatijanu nije drago što gubi teritoriju i prihode, te piše pismo carigradskom patrijarhu i Savi. Evo šta je pisao Savi:
 
         "Ako si to postao rukopoloženjem carigradskog patrijarha, pitamo: čega radi? Od starine su, istina carevi imali povlasticu da daju gradovima stepene, pa od manjeg stepena, recimo episkopskog, dižu na viši, na arhiepiskopski ili mitropolitski. Ali je zato trebalo da ti pre toga budeš episkop, te da bi se tako mogao uzvisiti od nižeg u viši i počasniji čin.
        A ti niti si bio episkop, niti imaš bilo kakav carski dokument kojim bi se proglašavalo tvoje postavljenje. A i gde je danas carstvo kome pripadaju ta prava i izdavanje privilegija kad vlast vrši negde ovaj, negde onaj, a nijedan nije sačuvao neokrnjeno carsko dostojanstvo. A pošto nema pravog carstva, to ni ti nisi mogao imati završni blagoslov i odobrenje'.
Istovremeno on Savu savetuje da se odrekne arhijerejske časti i kaže 'ako se vratiš na put kojim su sveti oci odiskona išli, možda ćeš dobiti oproštaj radi pokajanja'.
Na kraju Homatijan opominje: 'Ako, pak ostaneš nepokoran i drzak i ako ostaneš pri svome prezrevši ovo naše pismo, učinićeš da ti se na glavu sruči kazna koja ti s razlogom preti silom autoriteta prava; onda ćemo te mi odvojiti od svete i živonačelne Trojice i isterati iz zajednice vernih kao narušitelja sveštenih zapovesti i božanskih kanona i kao onoga koji je stvorio sumnje i izmene u crkvenoj organizaciji koju su sveti oci odavno utvrdili. Isto tako biće kažnjeni i svi oni koji ostanu uza te, bili oni duhovnog čina ili svetovnog zvanja i bića'." (Željko Fajfrić, Sveta loza Stefana Nemanje, Izdavačko preduzeće Tabernakl, 2009)

        Zašto o svom rukopoloženju Sava nije imao ni jedan zvanični dokument ni od cara Teodora ni patrijarha Manojla? Zato jer su i car i patrijarh znali sve ovo o čemu govori Homatijan i nisu smjeli zvanično dati bilo kakav dokument Savi, jer bi se oni pred crkvom našli kršitelji kanona i stvaraoci nereda u crkvi.
 
        Tako je Sava odjednom kupio i čin episkopa i čin arhiepiskopa u istom satu istog dana, mada po kanonima to nije mogao ni smio, ali “Para vrti što burgija neće”. Ali ni to nisu svi kanonski prestupi Savini!
 
        Kao mladić, lažući roditeljima da ide u lov, Sava je bez blagoslova roditelja pobjegao na Atos. NKad su to saznali, otac mu Nemanja i mater Ana plakali su u žalosti i odmah su poslali najpovjerljivije vojnike da vrate Savu. Sava obećao starješini vojnika da će se sutradan vratiti s njim roditeljima, ali je slagao i u toku noći se postrigao, te je dakle protiv volje roditelja ostao na Atosu (vidjeti u Teodosijevom “Žitiju Svetog Save”). A kanon Trećeg vaselj. sabora zapovijeda:
 
        “Koja se djeca pod izgovorom pobožnosti uklanjaju od svojih roditelja, osobito kad pravoslavno vjeruju, i ne odaju svojim roditeljina zaslužnu čast, smatrajući u opće časnijom svoju onu pobožnost neka su anatema.” (Treći vaselj. sabor, Pravilo 16)
 
Da li je na Savu pala anatema ovog pravila? Zvanično od crkve nije, jer crkva gleda svoj materijalni interes, ali ako je Hrist glava crkve (kao što crkva uči) i ako su kanoni doneseni Duhom Svetim (kao što crkva tvrdi) šta onda?
 
Sava je postavljen za episkopa i arhiepiskopa u isti sat istoga dana. Ne zna se ko je rukopoložio Savu u čin episkopa i arhiepiskopa, jer se spominje samo carigradski patrijarh Manojlo Saranteni Haritopuli, ali kanoni zapovijedaju da nije dovoljno da bude samo jedan episkop na rukopoloženju novih episkopa:
 
        “Episkopa neka postavljaju dva ili tri episkopa.” (Pravila svetih apostola, Pravilo 1)
 
Sava je otišao nikejskom caru i vaseljenskom patrijarhu sa velikim blagom. Orhidski arhiepiskop Homatijan nije mogao dokazati da je Sava simonijom (mitom) kupio titulu episkopa i arhiepiskopa, te to i prećutkuje i ne pominje kanone koji to osuđuju i sankcionišu:
 
        “Ako koji episkop, ili prezviter, ili đakon novcem zadobije ovo dostojanstvo, neka se svrgne i on, i onaj koji ga je postavio, i sa svijem neka se odluči od zajednice, kao Simon vračar mnom Petrom.” (Pravila svetih apostola, Pravilo 29)
 
        “Ako se koji episkop posluži svjetovnim vlastima, da kroz iste zadobije crkvu, neka se svrgne, pak i odluči, a isto i svi oni koji s njime opće.” (Pravila svetih apostola, Pravilo 30)
 
         Arhiepiskop Homatijan ne zna koji su episkopi, gdje i kada hirotonisali Savu za episkopa i arhiepiskopa, jer kao arhiepiskop arhiepiskopije čija se teritorija odvaja Savi za novu arhiepiskopiju, Hometijan zna da to bez njega lično i bez episkopa njegove arhiepiskopije kanonski nije moglo i nije smjelo da se obavi:
 
        “Episkop treba u opće da postavljen bude od sviju episkopa, koji su u eparhiji; a ako je to mučno, ili zbog kakve hitne potrebe, ili zbog daljine puta neka se barem tri na jedno mjesto sakupe, a odsutni neka također svoj glas dadu, pristajuci kroz gramate, i tada neka se obavi rukopoloženje; utvrđenje pak svega toga ima pripadati u svakoj eparhiji mitropolitu.” (Prvi vaselj. Sabor, Pravilo 4)
 
        “Episkop neka se ne postavlja bez sabora i ako nije prisutan eparhijski mitropolit; a kad je ovaj prisutan, najbolje je da budu s njime zajedno i svi ostali saslužioci njegovi u eparhiji, koje treba da mitropolit naročitom poslanicom pozove. Pak ako se svi saberu, najbolje je; ako li je to teško svakako neka bude prisutna većina nji, ili putem gramata neka svoje suglasje izjave; i takim načinom, ili u prisustvu ili suglasjem većine, neka se dotični postavi. Postupi li se drukčije nego sto je sada ustanovljeno, neka to ništa ne vrijedi. Ali ako je dotični kanonički postavljen bio, a neki se usprotive tome, radi svoje osobne naklonosti k inatu, neka glas većine odluči.” (Četvrti vaselj. sabor, Pravilo 19)
 
        “Za crkveno starješinstvo moraju se postavljati episkopi poslije odluke mitropolita i obližnjih episkopa, i pošto su dotični dugo vremena ispitani bili, koliko u pogledu učenja vjere, toliko u pogledu dobroga vladanja u životu.” (Peti vasejl. sabor, Pravilo 12)
 
       Savino ustoličenje prekršilo je sve citirane kanone. Dakle pred Hristom, glavom crkve, Sava nije bio kanonski arhiepiskop SPC, jer je čin episkopa i arhiepiskopa dobio nekanonskim putem.
……………………………
Literatura:
1. Georgije Ostrogovski, Pismo Dimitrija Homatijana sv. Savi i odlomak Homatijanovog pisma patrijarhu Germanu o Savinom posvećenju; Svetosavski zbornik II, Knjiga CXXV, Drustveni i istorijski spisi, Knjiga 50, 1939: Svetosavski zbornik, Knjiga 2, Izvori, Izdanje Zadužbine Dragoslava Gođevca 1, Srpska Kraljevska Akademija, Beograd, 1939, str. 89 - 113.
2. Nikodim Milaš, Pravila Pravoslavne Crkve s tumačenjima, Knjiga I, Novi Sad, 1896.)
3. Nikodim Milaš, Pravila Pravoslavne Crkve, Knjiga II, Novi Sad, 1896.