Tuesday, September 8, 2015

BOG DODOL, DODOLA I DODOLSKE PJESME

        Najstarije srbske obredne pjesme su dodolske pjesme. Uz određeni scenski ritual dodolske pjesme pjevaju se za vreme ljetnje suše. Cilj im je da umilostive Boga da pusti kišu. U svom Rječniku Vuk Karadžić piše:

        "Nekoliko djevojaka, kad je suša, idu po selu od kuće do kuće, te pjevaju i slute da udari kiša. Jedna se djevojka svuče do košulje sa svijem, pa se onako gola uveže i obloži različnom travom i cvijećem tako, da se nigdje ne vidi ni malo, i to se zove dodola (načinila se kao dodola - reku djevojci, ili ženi, koja se mnogo nakitila po glavi): pa onda zađu od kuće do kuće. Kad dođu pred kuću, onda dodola igra sama, a one druge djevojke stanu u red i pjevaju različne pjesme; potom domaćica ili drugo kakvo čeljade uzme pun kotao ili kabao vode, te izlije na dodolu, a ona jednako igra i okreće se. U dodolskijem se pjesmama na kraju uza svaku vrstu: oj dodole, dodole!"

Mi idemo preko sela

Mi idemo preko sela,
oj dodo le!
moj božole!
a oblaci preko neba,
oj dodo le!
moj božole! 
Iz oblaka prsten pade,
oj dodo le!
moj božole!
ujagmi ga kolovođa,
 oj dodo le!
 moj božole!

Pogledajmo ovaj refren:

“oj dodo le,
moj božole.”

Kad se izgubi znanje o značenju jedne riječi, onda se i riječ pogrešno zapisuje, jer vidimo da narodni pjevač u molitvenom obraćanju “oj dodo le, moj božole” obraća se Bogu, snishodljivo mu tepajući riječju “Božole”. Pošto je Božole hipokoristika imena Bog, onda je tom Bogu ime Dodol i pjesmu je trebalo zapisati ovako: 

Mi idemo preko sela,
oj Dodole,
moj Božole!
a oblaci preko neba,
oj Dodole,
moj Božole! 
Iz oblaka prsten pade,
oj Dodole!
moj Božole!
Ujagmi ga kolovođa,
oj Dodole!
moj Božole!

Bogu je ime Dodol! Pogledajmo sljedeću pjesmu:

Molimo se Višnjem Bogu

Molimo se Višnjem Bogu
Oj dodo, oj dodole
Da udari rosna kiša
Oj dodo, oj dodole
Da porosi naša polja
Oj dodo, oj doodle
I šenicu ozimicu
Oj dodo, oj doodle
I dva pera kukuruza
Oj dodo, oj dodole.

 (Zapisano 1976. godine, selo Boljare, Vlasotince. Kazivač Olga Milošević. Zabilježili: Ljiljana Milošević, učenica i nastavnik Miroslav Mladenović)

Prepišimo i ovu pjesmu po pravilnom izgovoru narodnog pjevača:

Molimo se Višnjem Bogu
Oj Dodo, oj Dodole!
Da udari rosna kiša
Oj Dodo, oj Dodole!
Da porosi naša polja
Oj Dodo, oj Dodole!
I šenicu ozimicu
Oj Dodo, oj Dodole!
I dva pera kukuruza
Oj Dodo, oj Dodole!

I ovdje narodni pjevač tepa svom Bogu Dodolu zovući ga Dodo. Ko je Bog Dodol (Dodo)?

        Drevni Pelasti imali su božanstvo sa imenom Dodona, što je po profesoru Radivoju Pešiću isto kao i pelaški Domatros, isto kao i slovenski Dažbog (Dajbog):

     “I upravo sarmatskim pismom nastao je monogram pelaškog božanstva Domatros koji od Pelasta preuzimaju i Krićani pre XVIII pre Hrista. Milan Budimir nas izveštava da ‘glavno muško božanstvo ima arhaičan kult u epirskom naselju Dodoni sa osobenim sveštenicima i kaluđerima negrčkog porekla’. Dopuštena je veza starobalkanskog, dogrčkog, što će reći Pelaškog htonskog božanstva Do-dona, Do-matros, odnosno Dios sa Dažbog i to s toga sto sporedni oblik za Dažbog glasi Da-bog.” (R. Pešić, Optužujem ćutanje, Pešić i sinovi, Beograd,  2001, str. 41)

I kakve veze ima pelaško muško božanstvo Dodona (Domatros) i slovenski Dažbog sa bogom Dodolom (Dodom)? Ima, ima veze, samo polako!

        Pogledamo li riječ Dodol, u njoj odmah uočavamo srbsku riječ do za koju danas tvrde da je prijedlog koji uvijek označava kretanje od jednog do drugog mjesta. Danas to jeste prijedlog, ali nekad davno u starini to je bila jednosložna imenica do u značenju linija, pravac, razmak, mjera, vrijeme i tu riječ i danas imamo u riječi dob, doba. Nalazimo je i u sanskritskom dolaa što znači ritam, zamah, mah, osciliranje. Zar Sunce nema svoj ustaljeni ritam izlaska, kretanja i zalaska? Zar to nije svakodnevno osciliranje Sunca? Uzmimo sanskritsko bhaa (svjetlo) i dodajmo ispred srbskog do: do-bha > doba.  I eto linije, eto mjere vremena trajanja svjetlosti (dana) od izlaska do zalaska Sunca, od istoka do zapada: do-ba > doba. Dakle u riječi Dodol riječ do znači razmak, trajanje, vrijeme.

        Velšani su Kimbri, a Kimbri su samo jedno od drevnih imena Srba. U jeziku engleskih Velšana Kimbra (Cymrieg language) i danas postoji riječ dodol. Velško dodol sastoji se od  dvije proste riječi: do-dol. I šta dodol znači? Znači postavljen, namješten, centriran. Velško dodi znači staviti, postaviti, namjestiti, dati, a velško dodiad je postavljanje, davanje, darivanje. I u svim navedenim velškim riječima riječ   do je nosilac potvrdnog značenja: da (jest), a riječ dol znači kriva linija,  krivulja, a to isto znači i srbsko dol. I evo na crtežu grafičke predstave značenja imena Dodol ili Dodo:
 
Dodol (Dodo) je ime Boga Sunca.
 
        Bog Dodol (Božole Dodo) je Sunce, Bog Sunca, Višnji Bog, kasnije Perun i Dažbog), a djevojka ogrnuta travom i cvijećem je Dodola (Zemlja). Tako je dodolskim ritualom simbolično-scenski predstavljena veza ljudi sa  Bogom Ocem Suncem i Majkom Zemljom, a od Boga Dodole tražena kiša ovdje je potreba Majke Zemlje da od Sunca Oca bude kišom kao nebeskom spermom oplođena da bi ljudima rodila ljetinu.

        Tako od pelaskog božanstva Dodone (Domatrosa), pa preko srbskih dodolskih pjesama i imena boga Dodole dolazimo do velšanske riječi dodol sa jasnim dokazom da su i Srbi i Velšani Kimbri  porijeklom i od Pelasta kao potomaka Jafetovog sina Gomera po kome su i ime dobili: Gimiri, Khumri, Cimerijani, Cimeri, Kimmeri, Kimbri, Simbri, Zimri, Sirbi...
 
 
 

Tuesday, September 1, 2015

SUMERSKI PIKTOGRAFSKI ZNAK *BOL

Tabla VI-VII. - Analogije raznih arhajskih pisama. Na osnovu više izvora (R. Pešić, Vinčansko pismo i drugi gramatološki ogledi. Beograd, 1995, str. 61).
 

Sumerski piktografski (cuneiform) način pisanja riječi VO (engleski OX) oko 3000. god. st. ere.
 
        U sanskritu riječ VO glasi BALINTOS, u tračkom bijaše BOLINTOS, a u savremenom srbskom nakon prelaza B u V  je VOL (pošto se u nominativu L našlo na kraju sloga, prešlo je u O te danas imamo VO sa dugim O na kraju)). Sumerski piktografski znak sastoji se  od dva znaka vinčanskog pisma: ∇-˄ (B-L) = *B(O)L, gdje je ∇ (B) glava vola, a obrnuto ˄  su rogovi: V.

Saturday, August 29, 2015

LEPENSKI ILI LABENSKI VIR?

Zevs u liku labuda sa boginjom Ledom (Letom).

        Ptica labud dobila je ime po svojoj bijeloj boji. Korijen riječi labud je lab-. I hajdemo sad po tragu ovog korijena sirom Evrope i svijeta citatom iz knjige Pavela J. Šafarika “O poreklu Slovena”:

        “- Labaea, Lebaea, Λαβαία, Λεβαία (горња Македонија, eig. III. Dard., 456. пре Хр.) Херодот године 712 пре Хр.; данас Лаб на реци Лаб, на северној падини Скордиска, Шар; положај јасно произлази код Херодота:
 
        ‘Gavanes, Aeropus, Perdoccas ех Argo in Illyricos  profugerunt, et ex Illyriis transgressi superiorem  Macedoniam pervenerunt ad urbem Lebaeam’ [VIII].

        Године 137. одавде су побегли назад према Грчкој на планину Бермиус у доњој Македонији, преко једне велике реке која је у време раста била непремостива (то је Axios, сада река Вардар, тачно на путу Lebaea за Bermius: о бујицама упореди Византијце): из чега се јасно види да Лебеон и Бермиус нису могли бити тако близу. као што се то обично мисли [Крусе и др.)

        - Labeatis (језеро у Далмацији. 19 пре Хр.Ј Лив.. Страбон. Плин.. Птол.: данашње црногорско Блато.

        - Labutza Λάβουτζα (Дард., 527- 550) Прок., данашња Лабица на реци Лаб, према садржају и грађи заиста словенски; упореди Лабе река у Чешкој, такође Лабнице извор Елбе, Леба, Лабиава, река у Пруској, Либа река у Курланду, Либеђ некада река у кијевском, Лаборца река у Землину, Лаба притока реке Кубан, Лабинец планина у Чешкој, Лебско, Лебедноје језеро у Пруској, Русији, Λαβινετζα Лабинец у Далмацији код Конст. П., Лабун, Лабиеда, Лабнов, Лебедин град у Русији и др.; све у свему од льбъ, a-lb-us, бео, отуда лебоудъ, лабоудъ, лабуд, лебеда, келтски алп од чега Алпе, бела брда, снежна брда;…”

         Vidimo da je rijeka Laba u današnjoj njemačkoj postala Elba jer su značenja imena Laba i Elba ista: bijela. Oko Labe u Polablju živjeli su Polabljani. Tako sve riječi sa korijenom lab- u citatu Šafarikove knjige imaju značenje bijel. Pošto je korijen lab- i u riječi labud, dakle riječ labud znači bijel. Otkud to? To je za početak ove priče, a sad idemo dalje.

      U riječi Lab je sanskritsko ab kao dio riječi  abjiniipati što znači Sunce. Sanskritsko  abja  je lotus, a lotus raste iz vode kao rezultat sunčeve vatre i vode. Sanskritsko abda je vrijeme godine, dok sanskritsko abhaa znači  sjaj, divota, veličanstvo, čar. Od oblika ab metatezom je  nastalo ba (Bal). Od ba izvedeno je be (Bel), da bi vremenom be prešlo u pe (sanskritsko peru = vatra, sunce, Perun). Sjetimo se Herodotove priče o brigijskoj riječi becos (bekos) kao najstarijoj riječi na svjetu koja je značila hljeb. Vremenom je od becos postalo pekos (peći). Sve to kazuje da je Lab sa korijenom ab- stariji od oblika Bal i Bel.

         Riječ Laponija izvedena je od korijena lab-: Lab-onija > Laponija, što znači bijela, jer je ta zemlja pokrivena snijegom. Stanovnik Labonije je Labonac, tj. Laponac. Ime Liban nastalo od laban što znači bijel. Hebrejsko ime Laban takodje znači bijel.

        Pošto lab znači bijel, dakle Lab, Bal, Bel i Alb četiri su riječi istog značenja:  bijel. Dnevno Sunce je bijelo. Sunce je nekad bilo Bog, te je Bijeli Bog prvo nazvan Lab, pa Bal i na kraju Bel. Na sanskritu bijela je sveta (śveta), a to isto znači i srbska riječ sveta, te je ime srbskog Boga nekad bilo Belobog, Beli Vid ili Svetovid.

         Imena Bal i Bel su poznata su kao imena Boga i bogova, ali Lab kao ime Boga nije poznato. Vidjeli smo da je nosilac značenja u imenu Lab sanskritsko ab-. Može li se tom korijenu ući u smisaoni trag? Može i idemo ka tome!

        Bog daje ljudima život i hranu. Božiji dar je dobitak ljudima. Pogledajmo kako glasi riječ dobitak u nekim jezicima:
 
Sanskrit:  labha = dobitak, znanje, razumijevanje, uživanje,
Sanskrit: labhya = dobitak, znanje, razumijevanje, uživanje,
Indonezija: laba = dobitak,
Malezija: labah = dobitak,
Malayalam: lābhaṁ = dobitak,
Pendzab:  lābha = dobitak,
Hindu:  lābha = dobitak,
Sinhala: laābha = dobitak,
Telugu: lābhaṁ = dobitak,
Irska: leaba = dobitak
 
Sve nabrojane riječi postale su od istog korijena lab-. Od ovog korijena nastala je i riječ hljeb. To je prvo i čovjeku najvažnije davanje od Boga Sunca. Od oblika hlab i riječ se razvijala ka današnjem obliku hljeb zvan i beli kolo > beli kolač.  Usne su labrnje, jer se u njih unosi lab i kad neko jede, on laba, što je dalo lapa (b > p), kasnije klopa. Stari oblik pohlaban (ko puno jede) danas je pohlapan i pohlepan. A sve je postalo od lab, a Lab je ime Sunca, a Sunce je bilo Bog koji daba (da-ba), Bog Daba. Sanskritsko da znači davanje, darivanje, a sanskritsko bha znači svjetlost, toplota, grijanje, stvaranje. I eto drevnog izvornog značenja sanskritskog korijena ba-: u semitskim jezicima ab ili av, ponekad abu ili ava znači otac. Tako i Daba znači Davalac Otac, Dajbog.
 
        Sunce se kreće, a ono što se kreće, a ipak je fiksirano na jednom mjestu (ovdje nebu), je labavo. Značenje riječi labavo prenijelo se na sve fiksirano što se u istom mjestu pokreće: labrnje (usne) se kreću pri jedenji i pričanju. Nekadašnje govoriti bilo je laprdati (< labrdati) a danas je to samo u pejorativnom, rugačkom značenju. Tako je Sunce Lab (Bijelo Sunce) svojim ponašanjem na nebu uticalo da su i neke riječ po Sunčevom imenu i ponašanju Sunca nastajale.

        Idemo sad do Lepenskog vira:
 
        “Na Lepenskom viru smo našli tri znaka. Oni su od kamena, postavljeni ili ukopani kraj
žrtvenika. Njihovi oblici su: A – Δ – Λ
        Posmatrani iz različitih uglova, oni menjaju svoju formu, a samim tim sugerišu i novu sadržinu. Promena svetlosti takođe učestvuje u ovom procesu. U zavisnosti od doba svetlosni zraci sunca padaju iz različitih uglova pa na taj način bacaju svetlost na pojedine delove ovih znakova, što dovodi do toga da se oni razdvajaju, spajaju, ili uz promenu pozicije posmatranja komponuju novu formu, što im opet daje novu sadržinu.” (Radivoje Pešić, Vinčansko pismo i drugi gramatološki ogledi. Beograd, 1995, str. 4.)
 
        Dakle su u Lepenskom viru kraj žrtvenika nađena tri znaka: A – Δ – Λ. Tu su dva potpuna jasna dva slova: A i L, dok  je treće slovo u ovom položaju slovo Δ, a možda u obrnutom smijeru može biti i slovo B. Pogledajmo ovu sliku iz knjige Alberta Pajka “Moral i Dogma”:

Trougao u oreolu iza Božije glave je znak slova B, a to isto slovo samarićanskog pisma nalazi se desno trouglu sa istim položajem. Tu su tri trougla sa tri početna slova imana Boga: Samash (dole desno), Lug (dole lijevo) i Bal (slike iz knjige “Morals and Dogma, A. Pike).

Ako je znak  Δ  u obrnutom položaju, onda je to slovo B, te natpis A Δ Λ izgleda ovako: ΛA

                                                              L              A            B
Tako dobijemo riječ Lab, a nađeno je baš kod žrtvenog oltara. Čitano s lijeva to je LAB, čitano s desna to je BAL. U položaju sa bazom ka zemlji znak Δ je D (Zemlja, dom, kuća ljudska), a sa bazom ka nebu znak je simbol neba kao Božije kuće. Ujedno je to znak i Božijeg smrtonosno bolno-boduće nebeske strijele vatre i groma. Lepenci su se bavili ribolovom, dakle su čamcima plovili širokim Dunavom, a grom često udara ljude u čamcima na vodi. Tako vidimo da je Lab isto što i Bal, isto što i Bel, isto što i Beli, isto što i Sunce, isto što i Bog Sunca, isto što i Daba, isto što i Dajbog,  isto što i Otac Davalac.
 
Ovu sarmatsku tamgu S. Rjabčikov cita ra-be pokazujući da je ra donji znak, a be gornji (vidi tekst sa linka u fusnoti). 
 
        Petar Skok u svom Etimologijskom rječniku kaže za riječ lijep (lep) da je najvjerovatnije nastala od sveslovenskog i praslovenskog  pridjeva *1ёръ i kaže:

“Vjerojatno je taj semantički razvitak u vezi sa staroslavenskom kulturom zemlje, blata: lončarstvom, gradnjom kuća (pletera) od blata, itd.”

Kako neko nekome može biti lep zato jer ga podsjeća na blato!? Isto tako neki tvrde da je Lepenski vir dobio ime po lepiti (blato). Sanskritsko lepayati, na koju se Skok poziva, znači mazati, a znamo da srbsko lijepiti (lepiti) znači spajati nešto nečim ili nešto sa nečim. I kakve to veze ima sa smislom riječi lep (lijep)?

        Latinsko bellus znači lep (lijep). To je danas u italijanskom bello, bellisimo. U portugalskom je bela (belo), u španskom je bello.  Sve ove riječi za ljepotu  upućuju na bjelinu, na svjetlost, na Sunce, a u srbsko lep kažu upućuje na blato!? Kod nas kao da vlada pravilo: ako je neko naučnik, ili je lud, ili mu je namjera da proizvodi ludake.

      Sanskritsko labhya označava fizičku i karakternu ljepotu: čuven, ugledan, stasit, kršan, pristojan, prikladan, razuman, dobitan, uspješan, pravi. I u sanskritskom labhya  korijen je lab-. kao i u njemačkom: lieblich, lieb (drag, voljen, mio, ljubak, ljubazan, dobar, vrijedan, lijep). Njemačko lieblich, lieb postalo je od sanskritskog labhya, koje potiče od još starijeg  Lab, sto je ime Boga i koje je u srbskom dalo lep: lab > leb > lep. Lep je onaj što je fizički i duševno i sličan Bogu Labu.

Lab - Bal
 
        U ono drevno vrijeme Lepenski vir zvao se Labeni vir, Labenski vir (Beli vir), u kojem je bio žrtvenik bogu Labu sa natpisom LAB ( ΛA ). Drevni Lepenci, sljedbenici boga Laba, bili su Labeni, potonji Slabeni, tj.  Slaveni. Otud i mnoštvo onomastičkih naziva širom Evrope izedenih od imena Lab.
...........................
Some Remarks on the Scythian and Sarmatian Religion:

Wednesday, August 26, 2015

ZABLUDE I LAŽI

        Utuvili su nam u glavu da je Kosovo dobilo ime po ptici kos. Ako je to tačno, po čemu je Kosmaj dobio ime? Po ptici kos? Molim vas, nemojte da se zezamo i pravimo mutavi.
 
         Kosovo je dobilo ime po keltskoj riječi kos, koju su Latini počeli pisati svojim načinom: cos. Keltsko cos ima više značenja: rupa, udubljenje, nizina, krivulja, kriva linija, kosina.
 
 
        Pogledajmo trougao: kosinus (cosine, lat.) ugla alfa (α) dobije se kad se visina podijeli za dužinom hipotenuze, koja je zapravo kosa linija gledajući iz mjesta ugla alfa (α). U odnosu na vrh trougla mjesto ugla alfa (α) je u dnu, u rupi. Pravac hipotenuze je kriva linija CA i to je kosina, kos (cos) i kos(ina) ide prema vrhu A. Svaka kosina se završava vrhom, visom. Oštra linija brda je kosa, na vrhu glave je kosa, ali je kosa za košenje trave savijena, kriva i dobila je ime po jednom od značenja keltske riječi cos.
 
 
         Uzmemo li da je tačka A vrh nekog brda, izlazeće Sunce prvo će osvijetliti taj vrh. Gledajući iz tačke C u taj osvijetljeni vrh reći ćemo da je Sunce sinulo i po tome je nastala latinska riječ trigonometrije: sinus.
 
      Tako je i keltsko Kosmaj sastavljeno od dvije rijeci: Kos-maj. Kos je rupa, nizina, a gledanje u vis iz rupe je kosina. Keltska riječ maj (may) vezana za praznik očišćenja (izbjelenja, bijelenja) uz proslavu dana boginje Beltane oko 1. maja. Beltane je paznik Sunčeve vatre. Keltsko Bel znači svijetli, svjetlosni, sjajni dakle znači bijeli jer je danom Sunce bijelo, a riječ tan znači vatra (srbska imena Tanasija, Tanasko, Tana, Dana).
        Keltsko may u riječi Kosmaj ima isto značenje kao i srbska riječ mah: sila, snaga, moć. Keltsku riječ maj i dalje nalazimo u nekim srbskim riječima: majka, maja, Maja, zamajac.  Sunce je vatra i Sunce pri izlasku ukoso vatrom, kao svojom snagom (bjelinom, svjetlošću), prvo sine na vrhove brda, u cijeloj okolini prvo sine na brdo Kosmaj. Ovdje  Kos znači kosina, kosa, a u krajnjem smislu je vis koji se nalazi na kraju kosine.
 
 
         Pogledajmo i satelitski snimak Kosova: Kosovo je u nizini, u rupi između visokih planina. Dakle opet keltska riječ kos (cos). Kelti su bili Cimerijani, Cimeri, Cimbri, Simbri, Sirbi, Serbi, Sebri, Srbi. Dakle ptica kos nema veze sa imenom Kosovo.

Tuesday, August 25, 2015

KRAJ SVIJETA JE POČEO

Arheološki spomenici Palmira u Siriji minirani su i srvnjeni sa zemljom od crne armade kao izvršnog ratnog služitelja Crno-zlatnog boga Dolara.
 
         Crno-zlatni bog Dolar sjeo je na svoj presto i postao Vrhovni gospodar zemaljskog neba i Zemlje, te svojom crnom armadom uništava i zatire sve pred sobom: zatire stare narode i stare religije, zatire stare arheološke spomenike starih kultura i civilizacija, zatire sve što ga podsjeća na vrijeme i vremena kad nije imao vlast, već je u svijetu bio progonjen i prezren.
         Svjetske vojne supersile i njihove političke i duhovne vođe, svjetski narodi i pripadnici svih svjetskih religija, i sami sluzitelji i robovi Crno-zlatnog boga Dolara, služitelji i robovi Vrhovnog gospodara svijeta, pomoćnici su njegovi, te kao takvi nijemom podrškom posmatraju ova zatiranja.
Rat protiv Višnjeg Boga i rat protiv covječanstva, rat protiv prirode i svega u prirodi, opšti rat protiv planete Zemlje i svega na Zemlji uveliko traje pred očima cijelog svijeta i svijet sve gleda i svijet ćuti.
         Crno-zlatni bog Dolar dugim je maršem svoju crnu armadu sa Bliskog istoka izmjestio i na Balkan, uz Dunav, na mjestu gdje je bijeli čovjek Arijac obdaren Božjim darom vedskog znanja i odatle svetim molitvenim pismom vinčanske kulture otvorio oči znanja svim ljudima svijeta, raširivši sveto pismo po svijetu.
         Crna sila crne armade Crno-zlatnog boga Dolara, tog novoustoličenog Vrhovnog gospodara svijeta, na Balkanu u Srbiji gradi svoje logističke baze, iz kojih će jedne skore crne noći na datu komandu svog Crno-zlatnog boga Dolara u momentu biti obučena u crne uniforme i naoružana krenuti na svoj krvavi pir zatiranja Srba kao još jednog od rijetkih preostalih starih naroda i direktnih potomaka Vinčanaca. Ako osvoji i zatre Srbe, na redu zatiranja biće svi narodi Evrope kao potomci i ogranci starih Srba.
         Plan Crnog Boga Dolara skrojen je u drevnoj prošlosti, zavjerenički i tajno. Njegova glava je judaizam, njegove ruke su hrišćanstvo i islam, grudi i stomak su kaptalizam, a njegove noge su nauka i tehnologija.
         Ima li spasa od crne armade Crno-zlatnog boga Dolara. Jedini spas je Tvorac Višnji Bog, Veliki Ratnik i Gospod nad Nebeskim vojskama, Bog Otac kojeg su ljudi zaboravom i pohlepom prognali iz svojih srca, prognali iz svojih života, prognali iz svojih porodica i kuća, prognali iz Božijeg hrama Zemlje, tog jedinog Božijeg hrama sa nebeskom kupolom na kojoj danom Sunce Božijim sjajem, toplinom i nesebičnom ljubavlju svemu na Zemlji život daje, a noću Mjesec sa zvijedama svijetle molitve svom Tvorcu čini.
         Hoće li se Srbi vratiti Višnjem Bogu? Teško, jer laži njihove o vjeri njihovoj i gordost njihova to im ne daju. Po svojim kućama, stanovima, crkvama, manastirima i širom srbske zemlje kroz globalistički papo-ekumenizam već odavno su se Srbi priklonili Crno-zlatnom bogu Dolaru, te njegovim prvosveštenicima i sveštenicima ruke uz poklonjenje ljube i od njih zlih zle blagoslove traže i dobijaju.
         I srušiće Višnji Bog nesveti i nečisti hram Zemlje i spaliće ga ognjem skupa sa Crno-zlatnim bogom Dolarom i njegovom crnom armadom, i sve nečisto izgorjeće i nečisti ljudi i duše ljudske izgorjeće, a što bude sveto čisto preživjeće i živjeće na novoj Zemlji sa novim nebom. Kad će to da bude? Biće onda kad se tome niko ne bude nadao.

Friday, August 21, 2015

VRADUK

Pogled na Vranduk.

         Stari grad i tvrđava Vranduk je malo mjesto na brdu u klancu sa lijeve strane rijeke Bosne, oko 10 km sjeverno od Zenice (srednja Bosna). Ime "Vranduk" je keltskog porijekla, po keltskom bogu branitelju i zaštitniku Branu, Bradusu: Bran > Brandus > Branduk > Vranduk (Kelti gavrana zovu "bran", a znamo da je gavran vran).

"SRBSKA ATLANTIDA", SRBSKE ZABLUDE I LAŽI

 
Keramika Anasazi Pueblo Indijanaca iz Ariznone.

 
        Evo krsta sa četiri simbola "C", tj. sa četiri "ocila" (drevna keramika Anasazi Pueblo Indijanaca Arizone). Krst je simbol Sunca u četiri godišnje sezone, dakle je simbol godine i godišnjih doba. Kvadrat je simbol Božijeg mira, a otvor u centru kvadrata ujedno je i simbol Sunca na krstu. Četiri "C" (ocila) su simboli Sunca koje život daje, dakle su simboli Boga koji je stvorio Sunce i kroz Sunce svemu na Zemlji život daje. Simbol "C" je i šema fraktalnog drveta života.

Thursday, August 20, 2015

PEPEL (PEPEO) I OPELO

Vatra i pepel (pepeo).

        U svom "Etimologijskom rječniku" o porijeklu riječi pelin Petar Skok kaže:
 
        "Upór. lot. pelējumi. Izvodi se od iste osnove *pel- od koje i paliti (v.), sa istim semantičkim razvitkom kao gorak od gorjeli (v.)." (1)

        Korijen u riječi pelin je pel- i to Skok poistovjećuje sa značenjem riječi paliti, dakle poistovjećuje sa vatrom. U riječi pepeo takođe imamo korijen pel-, jer je osnovni oblik pepel (pepel >pepeo) i korijen pel- javlja se i danas u svim padežima, osim u nominativu u kojem je l na kraju sloga prešlo u o. A pogledajmo sa čim u vezu Skok dovodi postanak riječi pepeo:

        "Upor. u starom moravskom popelme stfěda »dies cinerum«. Ie. korijen *pel- 'prah, brašno'..." (2)
 
Ovdje Skok tvrdi da je pepeo nastalo od korijena pel- što znači brasno (prah), a sve inercijom prema latinskom, da bi na kraju kazao:

        "U baltičkoj grupi bez reduplikacije s formantom -eno: lit. pelenai, lot. pelni, stprus. pelanne,
lat. pollen, gen. -iniş. Po drugom je tumačenju, koje zastupaju Miklošič, Persson, Zubatý, Osten-
Säcken, Trautmann i Mladenov, ie. korijen *pel- i u prijevoju *ρ'οΙ·. Pojavljuje se ne samo u pepeo, nego i u stcslav. poleti, poljç > spolīti (ŽK) 'ansengen', odatle kauzativum s prijevojem ō > a paliti, planuti, plamen (v.). Za ove riječi nema baltičkih paralela. Zbog toga je ispravnije s Walde-Pokornyjem dijeliti pepeo od paliti i stavljati pod ie. korijen *pol-l *ple-\ *plo- u značenju 'brennen, warm sein' i dalje možda u vezu s ie. korijenom *(s)p(K)el- ‘svijetliti se’ koji nije potvrđen u slavinama, nego stisl. flor < flowe, u niz. vlouw, njem. flau, lau." (3)

        Za latinsko pollen danas svi govore da znači prah, brašno, mada i ovdje postoji korijen pel-, isti korijen koji se nalazi i u latinskom pridjevu pellucid. Govore da je u riječi pellucid prva riječ  pel dala latinsko per što znači kroz, te tako latinskom pellucid daju značenje sjaj kroz, jer lucere znači svijetal. Vidjećemo da to nije tako, jer mnogo je vremena proteklo do postanja latinskog jezika i krijen pel- uopšte ne znači per-, niti je to per- nastalo od pel-

       Pogledajmo latinsku riječ pollen. Polen je onaj žuti prah na cvijetu i kažu da riječ pollen potiče od latinskog pollen što njima znači mill dus, fine flour, tj. mlinsko brasno, fino brašno, te navode vezu tog značenja sa riječjima polenta koja se pravi od oljuštenog ječma (peeled barley) i pulvis (pulveris, gen.) što znači brašno. I sve ovo njima potiče od indo-evropskog korijena pel- što, kažu, znači brašno, te i oni, kao i Skok, povezuju to sa latvijskim pelenai, starocrkvenoslovenskim popelu i ruskim pépelŭ i sve im to znači pepeo. Tako se zaključuje da i pepeo i polen (pollen) znače brašno što etimološki, morfološki i semantički uopšte nije tačno.

       U sanskritu, kao najstarijem pisanom izvoru indo-evropskih jezika, nema korijena pel- koji bi značio prah, brašno, čak nema bilo koje riječi sa tim korijenom, dakle je sve njihovo proizvoljno izmišljanje nečega što uopšte ne postoji.

       Polen je pelud sa korijenom pel-. Latinsko pellucid je složenica u kojoj je prva riječ pel. Latvijski pelni je pepeo, a Litvanci kažu pelenai. I njema je to brašno!? Pa gdje je tu pamet, gdje je tu logika? Kakve je boje pelud, odnosno polen? Žute je boje. Ima li žute boje u vatri koja stvara pepel? Ima! Ime polinezijske boginje vatre i vulkana je Pele, Pela, a dobila je takvo ime po korijenu pel- koji je nosilac značenja vatra, a boja vatre je i žuta kao i boja Sunca, svjetlosti i zvjezda. Dakle su i riječi pellucid i pelud (polen) svojim korijenom pel- morali dobiti ime po žutoj boji svjetlosti i ne značprah  (brašno), kao što to nije ni značenje riječi pepeo. Pa od čega je nastala riječ pepeo, tj. pepel.

        Riječ pepeo (pepel) nastala je od dvije riječi: pa-pel. Sanskritsko pa (paa) znači zaštita, čuvanje, držanje, stražarenje, pazitelj.  Sanskritsko pa znači još i vladar. Šta se dešava kad vatru pokrijemo pepelom, kad je zapremo (zagrnemo) pepelom? Zapreti vatru pepelom znači spriječiti vatru da gori otvorenim plamenom, čuvati vatru, jer tada pepel kontroliše vatru, vlada vatrom sputavajući je da brzo izgori. Pod pepelom vatra traje danima. Pepel je čuvar vatre, stražar nad vatrom, pazitelj vatre. Evo sanskritske riječi pa u srbskim riječima: paziti, a to je isto kao čuvati, stražariti. Izraz pasti ovce znači čuvati ovce, paziti ovce, stražariti nad ovcama. I kaže Skok:


        "…korijen pa-, koji se nalazi i u pasti 'čuvati' (v.), raširen formantom ğ. Za to raširenje nema
potvrda: u drugim ie. jezicima." **
 
Nije to korijen pa-, nego cijela punoznačna riječ potvrđena u sanskritu, a eto je i u srbskom jeziku u riječima paziti, pasti, palica, palija, jer sve to znači čuvati, paziti, te riječ pa uz riječ pel (vatra) bukvalno znači čuvar vatre, pazitelj vatre, vladar vatre, a vatra je svjetlost, malo Sunce na kućnom ognjištu i zato je vatra bila sveta skupa sa ognjištem. Dakle pepel (pepeo) znači čuvar vatre.

        Riječ pa u starocrkvenoslovenskom bila je zamijenjena prijedlogom po-: popel (po-pel) sa značenjem po vatri, dok u obliku pepel (pe-pel) prvo pe ima značenje kao pe u riječi peći: vrelina. Tako oblik pepel znači vrelina vatre.   
 
        Pepeo (pepel) zove se i lug, jer je Lug bio kelstki bog svjetlosti i sunca. Sumerski i asirski carevi bili su ujedno i prvosveštenici sa tutulom lugal što je značilo svijetli (odatle  potiče vjerovanje da su carevi, kraljevi i faraoni potomci Sunca). Šumovito mjesto gdje je bilo svetilište sa vatrom nazvano je lug. Oko svojih hramova zigurata drevni narodi Bliskog istoka sadili su lugove, jer su na ziguratima bili oltari sa vatrom.
 
Zapretena vatra pod pepelom.
 
        I u modernoj medicini vatra (toplota) služi za očišćenje (sterilizaciju). Preskakanje vatre očišćava i tijelo i dušu. Riječ pel isto znači što i bel (bijel) i sve što je belo jeste i čisto. Ključala voda prethodno pomiješana sa lugom zove se lukšija (lug-sija) i služi za očišćenje (pranje) haljina. 
        Pepelom su se posipali vjernici u velikom pokajanju radi očišćenja od grijeha. Vjerovanje da vatra čisti i dušu od grijeha  je bilo je u  običaju spaljivanja grešnih pokojnika (djeca i žene u drugom stanju nisu spaljivani, jer su smatrani čistim, bezgrešnim, belim). Sam običaj spaljivanje zvan je opelo (očišćenje, obelenje, izbelenje duše). Riječ opelo ostala je sa istim smislom pri sahrani pokojnika kod Srba hrišćana vjerovanjem da se molitvom duša pokojnika čisti od grijeha. 
 
............................
(1) Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga i srpskoga jezika, JAZU, Zagreb, 1971
(2) Ibid.
(3) Ibid.