PELTA, PELASGI I SRBSKI GRB

        Pelta je ratni štit specifičnog oblika, a Pelazgi su narod sa specifičnim imenom i specifičnom istorijom. Govore da je riječ pelta nastala od grčke riječi péltē (πέλτη) i tvrde da to znači štit. Ali u Homerovoj Ilijadi na grčkom originalu nigdje se štit ne zove pelte, pelta, nego  aspida (ἀσπίδα), a to svjedoči da pelta nije grčka riječ.

Pelta je bio i štit Amazonki (3. v. Roman Hadrumetum, Sousse, Tunisia).

        Govoreći o riječi “pelen” P. Skok kaže:

         “Riječ je balkanska slavenskog podrijetla, jer je posudiše svi balkanski narodi: rum. pelin, arb. pelin pored pelini = pelim (Gege), cine. piluńu, pilonu, ngr. πελϊ-νος, tur. pelin, pelün. Upór. lot. pelējumi. Izvodi se od iste osnove *pel- od koje i paliti (v.), sa istim semantičkim razvitkom kao gorak od gorjeli (v.).”*

Uporedimo: pelen – pelta? Osnova je pel- i to je istog značenja kao i osnova pal- u riječi paliti. Pošto je  značenje osnove pel- jednako značenju osnove pal-, dakle je i riječ pelta istog značenja kao i riječ paliti, a to je  vatra, plam, plamen.

        Oblik paliti je sličan sanskritkom phalgu što znači crven, crvenkast. To je boja vatre, boja plama, plamena: gdje je vatra, tu je  svjetlost; gdje je svjetlost, tu su toplota i vid; a gdje su toplota i vid, tu su život i znanje.

Pelargonium (geranius)

        “Pelagia, in Natural History the name by which Pliny and other of the ancient naturalists have usually called purpura.” **

Peliosanthes javonica

        Dakle je riječ pelagia kod starih pisaca značila purpuran, purpurna, a purpurna boja je od tamnocrvene do ljubičaste, a i jedna i druga su boja plamena. To je glavni razlog zašto su neke biljke cvjetnjače dobile svoja imena: ime biljke pelargonium je po purpurnim cvjetovima, biljka astragalus pelecinus sa bijelo-purpurnom bojom svog cvijeta, biljka Peliosanthes javonica ima potpuno bijeli cvijet, biljka Peltaria alliacea takođe ima bijele cvjetove, dok Peliosanthes macrostegia purpurni cvijet. Otkud sad to? Zato jer u svom imenu imaju isti korijen pel-, a i bijela i crvena i purpurna su boje Sunca. Dakle korijen pel- obuhvata sve boje sunca. Tako biljka Spreading Pellitory ili Pellitory of the wall ima purpurno stablo i bijele cvjetove.

        U imenima nabrojanih biljaka je korijen pel-: pel-argonium, pel-ecinus, pel-iosanthes, pel-litory, pel-tario? Davali su im imena po dominantnoj boji: purpurna i bijela, a to su boje vatre i boje Sunca. To je onaj isti korijen pel- iz srbske riječi pelen, isti korijen iz riječi pelta, isti korijen iz riječi Pelazgi, Pelasgians, Pelasgoí, (Πελασγοί) i odnosi se na osobine Sunca.

Ptica Topaza pella (Crimson topaz).

        Jedna vrsta kolibrića nazvana je imenom  Topaza pella, a poznata je i pod imenom Crimson topaz. Pogledamo li njenu boju, biće nam jasno zašto tu ptičicu zovu jos i Crimson topaz: u imenu Crimson topaz riječ  topaz je ostao topaz, a riječ pella prevedena je na riječ crimson što znači tamnocrven i eto jednog od prvobitnog, kod Srba zaboravljenog i od drugih sakriveno-prećutanog značenja korijena pel- u riječi pelta: tamnocrvena boja, boja plamena, boja vatre, boja Sunca.

Sunčev krst sa četiri pelte (broš iz rimskog vremena, 2. v. n. e.)

        Kažu da engleska riječ pellucidity (pellucid) znači providnost, prozračnost, bistrina. Jasno je da  svojim dijelom pel- ova riječ upućuje na Sunce, jer latinsko  lūcidus znači svijetal, jasan, a za pel jedni govore da je od latinskog per, što znači kroz, a drugi opet tvrde da per znači vrlo, a u stvari  to latinsko per istog je značenja kao i sanskritsko per u riječi peru: dostavljanje, davanje svjetlosti. Tako pellucidity znači dostavljanje, davanje sunčeve bistrine, davanje sunčeve vidnosti, vidne bistrine.

        Kad jako ljetno Sunce ugrije, ono u glavu peče. Pecivo je hrana koja se peče u peći. U riječima peče, pecivo, peć osnova je pek-. Zajednički dio u korijenima pel- i pek- je pe-. Iza svega stoji vatra koja u peći peče pecivo. Rekli smo da sanskritsko peru znači Sunce, vatra, spasenje, dostavljanje, davanje, sjeme, klica. Sve nabrojano pripada Suncu koje život daje, a vidimo da je u sanskritskom peru prva riječ pe  nosilac je svih navedenih značenja: Sunce, vatra, spasenje, dostavljanje, davanje, sjeme, klica (ru znači gru, gruvanje i odatle je ime Perun). Dakle je prosta riječ pe glavni nosilac značenja koja se pripisuju Suncu, a riječ pe nalazi se i u riječi pelta.

 

“Lazi, lazi, Lazare

Naš sileni Jarilo!

Oj Jarilo bozilo!

Nas prestrašni rabrilo!”

                    (Narodna obredna pjesma lazarica)

Riječi zapisane kao lazi, lazi originalno glase lasi, lasi, sto imperativno znače sjaj, sjaj (sanskritsko las, lasa znači sjajni, bljestavi, isto kao i srbsko laskat, a lastilo je sjajilo). U riječi Pelasg (Pe-las-g > Pe-laz-g) imamo Pe kao nosilac značenja vatra i las sa značenjem svijetal, bljestav, sjajan).  Pelazg je vatreno-sjajan, Belazg.

        Kad je Sunce u punoj dnevnoj snazi, Sunce je bijelo. Bijela boja je simbol radosti. Bijela boja je povezana sa svjetlom, dobrotom, nevinošću, čistoćom i djevičanstvom. Bijela boja je simbol savršenstva. Starobiblijski Bog Starac Dana je bijel, a pošto je bijel on je Bijeli Bog, Belobog, Beli Vid.  Pogledajmo kako u nekim modernim neslovenskim jezicima glasi riječ bijel: 
 

baskijski: zuri (suri je na sanskritu gospodar, božansto, a u srbskom zuri znači gleda  jednu tačku)

danski: hvid (vid je na sanskritu znanje, u srbskom je vid),

holandski: wit (wit = vit = vid),
estonski: valge (semitski bog Sunca je Val = Bal = Bel = Beli),
finski: valkoinen,
norveški: hvit,
svedški: vit,
islandski: hvitur,
galicijski: branco (Sunce je branitelj života),
portugalski: branko,

francuski: blanc,

italijanski: bianco

španski: blanco,

latvijski: balts (srbska imena Balša, Belša, Belizar, Velizar),

litvijsko: baltas,

irski: bán (sanskritsko bhaanu znači sjaj, svjetlost, sunce),

mongolski: цагаан (kad Sunce jako grije, Srbi govore: "Al’ cagari!")

U objašnjenju odrednice bijel Skok kaže:

        “Sveslav. Ьёіъ po korijenu odgovara lit. boluoti — balti ‘bijeliti se’, baltas, balas ‘bijel’, lot. bals ‘blijed’. Prema tome i slavensko i baltičko značenje bijele boje, kao i njemačko weiss ‘albus’, razvilo se iz ‘svjetlosti, sjaja’. To primarno značenje svjetlosti još se očuvalo u izrazu bijeli svijet…” ***

       U ono staro vrijeme na prostoru današnje Italije nastanilo se pleme Peligni (Pelignians, Paeligni). Vrhovni bog Pelegina bio je Jupiter Pelino ili Jupiter Paleno (Jupiter Palenos, lat.). Njihova boginja je  Pelina ili Palinea. Po ovim bogovima hrišćani uvode Svetog Pelina (St. Pelino ili St. Pelinus, Pelinus of Brindisi).

        Jupiter Pelino, Jupiter Paleno ili Jupiter Palenus isto je kao Jupiter Svijetli, Jupiter Beleni, Jupiter Belenus, a pel je isto kao bel, peli isto kao beli, pelta je isto kao belta sa značenjem svijetla, bljestava, sunčana. Tako je Pela, glavni grad drevne Makedonije, zapravo Bela, a Pelazgi su Belazgi. Pelaško ime Sunca je Peli (Beli), a Grci kažu Hēlios (Ἥλιος). Peli ili Beli je držač i čuvar vatre i toplote, izvor vida, zaštitnik, davalac, izvor sjemena života, držač i zaštitnik života. On je Sunce i Bog Sunca,  spasilac svijeta.

        Keltski bog Beli, Belenus, Belenos, Beleni, Belinus, Bel, Beli Mawr je bog Sunca što je isto kao i peliginski bog Pelino (Paleni), što je isto kao Vidas (Vidasus), bog panonskih i balkanskih Kelta. Srbima nije potrebno prevoditi značenje ovih imena, jer je i srbski Bog Sunca Beli Vid. Kod zapadnih Kelta boginja proljeća je Beltana što je isto kao i peliginska boginja Pelinis (Pelinus), isto kao boginja panonskih i balkanskih Kelta (Bela) Thana, isto kao i nekadašnja srbska boginja Dana (zvijezda Danica).

        Kod Finaca i Estonaca danas postoji kult boga plodnositi  i vegetacije sa imenom Pellon Pekko.  Americki indijanska plemena naroda Anasazi imaju boga sjemena i plodnosti pod imenom Kokopelli.  Zanimljivo je da se ime Pela (Pele) sačuvalo u panteonu domorodaca Havaja: Pela je havajska boginja vatre, munja, vjetrova i vulkana.

 

 

Pelte na srbskom grbu.

 

         U grčkom jeziku pelte je primilo značenje riječi štit, ali zato što to nije riječ grčkog jezika, Grci nikad nisu znali šta je njeno pravo značenje, nisu znali da ta pelta ima oblik i značenje neke druge pelte, nečega što je u originalnom značenju  izvor vatre, svjetlosti, izvor toplote, izvor vida, izvor rađanja, života. To su četiri svjetlosne Sunčeve pelte,  četiri slova "C" (Cунцe), četiri ognjila, četiri ocila, četiri Sunčeva kresa u četiri godišnja doba oko bijelog krsta Beloga Vida na Sunčevom vatrenom crvenom polju srbskog grba.



.................................

* Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga i srpskoga jezika, JAZU, Zagreb, 1971, pelen)

** Abhraham Rees, D.D. F.R.S. F.L.S. S. Amer. Soc., The Cyclopædia or Universal Dictionary of Arts, Sciences and Literature, Vol. XXVI, London, 1819, Pel, Pelagia,

*** P. Skok, ibid.

IME IMBROS

         Riječ ime šta znači?

        “Potom reče Bog: Da načinimo čoveka po svom obličju, kao što smo mi, koji će biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cele zemlje i od svih životinja što se miču po zemlji. I stvori Bog čoveka po obličju svom, po obličju Božjem stvori ga; muško i žensko stvori ih” (Knjiga stvaranja,1, 26-27)

        Čovjek je stvoren po liku Božijem, što znači da je čovjek slika Božija. Engleska riječ image znači slika, lik, a kažu da je porijeklo te riječi je u starofrancuskom image, od latinskog imago. Dakle je stvoreni čovjek kopija, imitacija Boga.

       U riječi ime korijen je im-, a taj korijen je i u riječima image, imago, imitacija. Da li korijen im- ima veze sa Bogom, tj. sa imenom Boga?

       Korijen im- nalazimo i u srbskim riječima: ima, imanje, imašan, zamašan, itd. Onaj koji ma imanje je bogat, a sanskrtsko bhaga znači milostivi gospodar, sunce, bogatstvo, napredak, ponos, ljepota, milost, dobra nada. Po ovome vidimo da srbska riječ Bog ima sva značenja sanskritske riječi bhaga, te tako vidimo da je sve to povezano i sa riječima ima, imanje, imašan, zamašan, jer su bogatstvo i imanje riječi istog značenja.

       Korijen im- je i u riječi simbol: s-im-bol,  a simbol je slika koja na nešto upućuje, simbol je znak nečega: s-im-bol. Latinski  bulla je pečat, amajlija, znak; italijanski bollo je pečat, kod Srba je to bula (pečatni document).  Simbol je originalnog, pravog lika znak, pečat: s-im-bol  je s-likom-pečat.

       Kad se novorođenom djetetu daje ime, daje se po nekom znaku, tj. po nekom simbolu zemaljskog ili nebeskog svijeta i dijete kao lik cijeli ljudski život nosi taj simbol kao svoj znak. 

       Odakle potiče, gdje je izvorište riječi ime i njenom korijenu im-? Pogledajmo ovo: trački bog Sunca je Imbros, Imbrasos (neki istoričari izjednačavaju ga sa Hermesom, glasnikom bogova). Ime  ovog boga sastoji se od dvije riječi: im-bros, im-brasos. Im- je korijen riječi image, a image je slika. Srbsko broš je od pelazgo-tračkog bros (brasos). Preko Kelta Engezi imaju riječ brooch (broš), ali pojma nemaju (ili neće da imaju) odakle riječ potiče. Srbsko obraz je izvedeno od o-bras (svijetal obraz). Englezi bronzu zovu brass, a u starošvedskom brasa je vatra. Sanskritsko bhraz znači sjaj.   Tako dolazimo do zaključka da ime Imbros znači lik vatre, lik sjaja, a pošto su i vatra i sjaj odlike Sunca, Imbros znači lik Sunca.

        Keltima drevne Britanije bog Otac Sunce zvao se Ambres, Ambisagrus. Od tračkog Imbros (Imbrasus) do keltskog Ambres (Ambisagrus) u jeziku nije dalek put. Keltsko amail, amair, aman znači koji vidi, dok keltsko amais znači znak. Amajlija je znak, lik boga ili lik, slika božanstava. Znači da je na mjestu korijena im-, kod zapadnih Kelta korijen am-.

 

        Kod Egipćana Amon je bog Sunca: Am-on. Egipatsko on znači svjetlost, sunce. U Egiptu je bio grad On. Grci su ga zvali Heliopolis, a Hebreji Beth-Shemesh (grad Sunca). Egipatsko Am- jednako je keltskom Am- i jednako je pelazgo-tračkom Im- što znači lik, slika.

 

       Pelazgi su prije helenizacije živjeli i na ostrvima Lemnos i Imbros, a kasnije su prozvani Samotračani,  znači da su Pelazgi bili Tračani i da su govorili jezikom Tračana. Pošto tragove značenje imena njihovog boga Imbrosa i imena ostrva Imbros nalazimo u korijenu današnjih srbskih riječi (ime, imanje, imašan, zamašan, obraz...), dakle su današnji Srbi porijeklom i Pelazgi, odnosno Tračani. 

 

       Pelaško-trački bog Imbros jedan je od pelaških bogova tkz. Kabira (Kabeiroi, Κάβειρο). Semiti su ih zvali cabiri, što znači moćni, jaki.  Kabiri ili Kaberoi su Gameiri, Gomeriti, Gimiri ili srbskim jezikom receno: Sabiri ili Saberoi, drevni preci ondašnjih Pelazga koji su u kultu predaka kroz vremena izjednačeni sa bogovima.

 

      "...Budimir je u opsežnoj analizi identifikovao opšteslov.  simbe(e)rosa imenom dogrčkog veziste Hermesa Imbros (od starijeg Simbros)  i keramičkim terminima simblos, (s)ipya, gambrion, lat. simpuvium, Simbruvium itd." (Ljubomir Kljakić, Protokulturni  arealizam,  Milan Budimir i problem protoslovenskih protoindoevropljana, Catena Mundi, Knjiga druga, Beograd, 2014, str. 841)

      Riječi ime sa korijenom im- znači lik, slika, znak, simbol, pečat originala, a ime Imbros je od starijeg Simbros. I to je  dokaz da su Srbi od Gomera:  Gimiri, Cimeri, Cimbri, Kimbri, Sabiri, Saberoi... kasnije Sebri.

SRBI U BIBLIJI

       

Cimbri sa šubarama (Nimrud bas-relief).

          Prorok Jeremija je prorokovao oko 626. godine stare ere. U njegovoj knjizi piše:

        “And all the kings of Zimri, and all the kings of Elam, and all the kings of the Medes,…” (Bible, King James version, Jeremiah,25,25)

  

         Da vidimo kako je prevedeno u srbskim prevodima:

 

        “Svi kraljevi od Zimrija, svi kraljevi od Elama, svi kraljevi od Medije;…” (Prevod: Ivan Šarić)

        “…sve kraljeve Zimrija, sve kraljeve Elama i sve kraljeve Medije;…” (Jeruzalemska Biblija)

        “…svim kraljevima Zimrija, svim kraljevima Elama, svim kraljevima Medeje;…” (Prevod: Tomislav Dretar)

        “I sve careve Zimrijske, i sve careve Elamske, i sve careve Midske,…” (Prevod: Daničić-Karadžić)

 

Ovi Zimri žive uz Elamite i Mede (u prevodu Daničić-Karadžić, ne slučajno, pogrešno stoji “Midi”, jer Medi i Midi nisu isti narod, niti su bili na istom području).

 

U vrijeme Sargona II (vladao Asirijom od 722 – 705. god. st. e) i Eshadrona (vladao od 681 – 669. god. st. ere) markirani dio Zagros-planina najvjerovatnije je bio stanište Zimra.

 

      Šta pišu drugi izvori o Zimrima?

Kuban - Kubusna (Khubusna)?

 

      “Asarhadon uze dvadeset i jedan njihov grad noseći svoj plijen i stavi teški jaram svog carstva na njih. Negdje u istoj regiji susretne Tijuspu, nasilnog ratnika Kimerijana ili Zimra, čija je udaljena zemlja u provinciji Kubusna, i njega i svu njegovu armiju uništi mačem.” [1]

 

Kubusna (Khubusna) mogući je stari naziv Kubana istočno od Krima. Tu su živjeli Kimeri prije no što su ih Skiti potisli i istjerali.

 

       “Zimri… problematično ime naroda u Božijem sudu (Jer.25:25) često uzimano kao od Hebreja drugo ime za Kimerijane.” [2]

 

        “U najranijoj istoriji svijeta jedna stara rasa poznata je kao Gomir, Kumr, Kimmeri, Cumbri i Kumbri. Khorsabad zapis, koji ima skitske elemente, pored ostalih starih naroda izvještava i o Kumrima ili Zrimirima, a to ime je prepostavka, označava nomadska plemena bez identifikovane rase ili nacionalnosti, koji po njihovim lutajućim navikama su Kumri ili Zrimiri, koji su izdvojeni od naseljenih seljaka u zemlji.” [3]

 

        “Glavno operativno područje korišteno od Kimerijana i njihov glavni dom u vrijeme Sargona II i Esarhadona očigledno je bio Zagros, uključjući Mediju.” [4]

 

        “Evidentno je, dakle, da je zemlja sjeverno od Crnog mora bila mjesto Kimerijana, naroda Gomera, i Krim još uvijek sadrži svjedočanstvo tog dokaza: Gomer, Gomerin, Gimiri, Kimeri, Krim.” [5]

 

Američki evangelista Harry Rimmer (1890–1952) piše da baklanski narodi, krvno povezani sa Rusima,  vode porijeklo od Gomera.

 

      “Kir je stvorio Persijsko carstvo, arijsko po karakteru, ali u kojem nema ni jedne arijske provincije. To ime izvedeno je od Peresiti. Parsi, ili Parisi, grana Kelta Zimra ili Kimra." [6]

 

Keltko pleme Parisi osnivači su Pariza.

 

        “U ovom postupku analize važan deo predstavlja i utvrđivanje odnosa Aristofanovih Kimberoi prema slovenskom simb(e)ru u kome se skriva potonji sebar. U obliku Kimmerioi ovaj etinom je poznat autoru Odiseje.” (Ljubomir Kljakić, Protokulturni arealizam, Milan Budimir i problem protoslovenskih protoindoevropljana, Catena Mundi, Knjiga II, priredio Predrag R. Dragić Kijuk, drugo izdanje, Beograd, 2014, str, 841)

 

        “Budimir je naročito isticao oblast metalurgije, vojne i grnčarske industrije vezane za ime Kimera i Sigina, to jest Simbera, Sembera, Sebara ili Srbalja, kao i plovilačka ili brodarska umeća vezana za ime Neura ili Naura brodoteča, takođe srpsko-slovenskog plemena, kojima treba pridružiti arhitekturu u ksilotektonici kod Šafarikovih Budina i pismenost Pešićevih i Vasićevih Vinčanaca (Sigina-Kimera-Sembera).” (Aleksandar M. Petrović, Kratka arheografija Srba, Novi Sad, 1997)

U Petoj knjizi svoje Istorije (četvrti pasus) Herodot pominje Sigine (Sigynnae) koji žive preko Dunava sjeverno od Trakije kaže da oni tvrde da su došli iz Medije i da nose medijsku nošnju. U Rumuniji, istočno od Temišvara, i danas postoji grad Simeria (Zimerija < Zimri, Zimeri, Kimeri, Simeri, Simbri, Sibri, Srbi). Dakle se i Srbi Zimri pominju u Bibliji.

 ................................
KIMERI (Kimerci, Cimerijci, Simerijci, Simbri, Srbi): http://vesna.atlantidaforum.com/?p=173
 

……………………..
         [1] “Esarhaddon took twenty-one of their cities, carried of their spoil, and placed the yoke of their empire heavily upon them. Somewhere in the same region he met Tiuspa, the roving warrior of the Cimmerians or Zimri, ’whose own contry was remote in the province of Khubusna, and destroyed him and all his army with the sword” (The Hittites, Their Inscriptions and Their History, by John Campbel, M.A., LL.D. Volume 2, London, 1891, pg. 249)

 

         [2] ”Zimri…A difficult name od a nation God judgedoften taken as a copying change from the Hebrew for Cimmerians…” (Holman QuickSource Bible Dictionary, by the International Bible Society, 1984, ISBN 978-0-8054-9446-4)

 

         [3] “In the world’s early history, an old race was known as Gomr, Cumr, Cimmerii, Cumbri, and Kymbry. The Khorsabad inscrinptions, which have a Scythic element among other old people refer to Cymry, or Tsrimri, a name it is supposed, which designated nomadic tribes without reference to any race or nationality, and which, by their wandering habits as Cumry or Tsrimiri, where distinguished from the settled peasantry of the country. Where the Zimri, whom Jeremiah (xxv. 25) associated with the Elamites and Medes, portion of this people? The Cymri of Britain where thought by Sir A. Alison to have been a branch of the Kimmerians of whom Herodotus wrote…” (Britain and the Gael: or Notice of old and successive races, by William Beall, Second edition, London, 1860, pg. 26)

 

         [4] “The primary operational area used by the Cimmerians, and so their proper home at the time of Sargon II and Esarhaddon, was obviously the Zagros, including Media.” (Who were the Cimmerians, and where did they come from? Sargon II, the Cimmerians, and Rusa I, by Anne Katrine Gade Kristensen, Copenhagen 1988, pg. 103)

 

         [5] “It is evident, therefore, that the country north of the Black Sea was the place of the Cimmerians, the people of Gomer, and the Crimea still bears testemony of the fact: Gomer, Gomerin, Gimiri, Cimmerii, Crimea.” (Alonzo T. Jones, Empires of the Bible, New York, 1897, reprinted 2004, ISBN 1-57258-288-X, pg. 8)

 

         [6] “Cyrus created a Persian empire Aryan in character, but in wich there are not a single Aryan province. Its name was derived from the Pereshites, Parsi, or Parisii, branch of the Celtic Zimri or Cymri,…” (The Hittites, Their Inscriptions and Their History, by John Campbel, M.A., LL.D. Volume 2, London, 1891, pg. 304)

....................................

O IMENU SRBA

Zrakaste perke (pruge) po kojima je riba dobila ime.

       U savremenom grčkom πέρκη je vrsta ribe sa la-tinskim imenom perka, engleski perch (1). To je grgeč ili bandar. U arapskom jeziku greč je ZARBŪN, a zašto je tako nazvan, odgovor je u sljedećim arapskim riječima:

     - ZAR, ZIR ili ZURBIJAT = FONTANA, PRSKALICA (2)

Arapsko ZAR, ZIR ili ZURBIJAT je FONTANA, izvor iz kojeg životna voda ŠPRICA RASPRSKAVAJUĆI SE. Tu su tri istoznačne riječi: ZAR, ZIR i ZUR. Te iste osnove su u srpskom ZARITI (njoj se obrazi zare), ZIR (samo zirka oko sebe), ZUR (zuri u nebo). Sve tri riječi smislom su vezane za boju vatre i svjetlosti: zare se = crvene se; zirka = gleda; zuri = neprekidno gleda, bulji.

     Kakve veze ima fontana sa ZAR, ZIR i ZUR? Ima veze, jer SUNCE je najstarija FONTANA iz koje životna SVJETLOST ŠPRICA ŠPRICA RASPRSKAVAJUĆI SE i sipa po Zemlji. Da je to tačno, evo još nekoliko srodnih arapskih riječi:

- ZARH = ZAGLEDATI, ZIRKATI (3)
- ZARĪZ = ČIST, BISTAR; RAZBORIT, RAZUMAN (4)  
- ZARĪR = ZAGRIJAN, CRVEN, ZAPALJEN (5)

     Vidjeli smo da ZAR i ZUR znače isto što i ZIR. Pogledajmo: ZIR u arapskom ZIRBĀB znači ZLATO, BLJESAK, SJAJ; ŽUT (6). Opet SJAJ, opet SVJETLOST, opet SUNCE kao i u srpskom ZIRKATI, OBZIR. Pogledajmo ZAR u perzijskom:

- ZAR = ZLATO (7)
- ZARKŪN = RUMENILO, CINOBER (8)
- ZARDAK = ŽUTILO; MRKVA (9)
- ZARD-SAR = OBOŽAVALAC VATRE (10)
- ZARRĪNA = ZLATNO (11)   
- ZAR-YÜN = ZLATAN, ŽUT (12)
- ZARĪN (ili ZARRĪN) = ZLATAN (13)

- ZARĪR ili ZIRĪR = ŽUČ, ŽUTILO; ŽUTICA (14)
- ZARAMBULJ = CRVENA RIBIZLA (15)
- ZARAHTUSHT, ZARUHDUSHT = ZOROASTER (16)
- ZARDĪ = ŽUTILO; ŽUMANCE; SJAJ SUNCA (17)
- ZARDĪ ZARD = SJAJNOŽUTI (18)
- ZARĀDUSHT = ZOROASTER (20)  
- ZAR-GŪN = ŽARK, ŽARAN (21) 

     U početku smo pokazali da su arapsko ZAR, ZIR i ZUR u ZURBIJAT, sa značenjem FONTANA, PRSKALICA,  imali srodna značenja srpskom ZARITI, ZURITI i ZIRKATI sa krajnjim i najstarijim smislom SVJETLOST, SUNCE, dok perzijsko ZUR i ZOR znače MOĆ, SILA, SNAGA, ENERGIJA (22), a ZURĀR znači BISTRI GENIJE (23). Sunce je prva i osnovna životna moć, prva sila, snaga, energija i bistrina u bukvalnom i prenesenom smislu.

     Zašto sve ovo pričamo? Pričamo radi objašnjenja značenja starih imena Srba: Od ZAR u govoru je dobi-jeno SAR u SARMATI, SARBATI i SARBI; od ZIR je SIR u SIRBI, od ZUR je SUR u SURBI.  Perzijsko ZUR je sinonim riječi ZOR, a ZOR  je srpskom ZORA i postanjem je od SOR u imenu SORBI, SORABI.

     Persijsko SAR ili ZAR ili FAR znači GLAVA, POGLAVAR, UPRAVITELJ, VRH (24). Perzijsko SARDAR je srpsko SERDAR. (25)

     Od ZAR je izvedeno SAR: orijentalno ZAR, SAR, SER, SOR znače GLAVA u smislu POGLAVAR (26). Od ZAR preko SAR postalo je CAR. (27)   

     I gle: arapsko SĀRI znači PLEMENIT, STARJEŠINA (28). Sa istom osnovom SAR srodnog su značenja sljedeće perzijske riječi:

- SARAN = GLAVA (29) 
- SĀRBĀN = PRINC (30) 
- SĀRĀ = ČISTO, SAVRŠENO, ODLIČNO (31)
- ZAR SĀRĀ = ZLATO ČISTO (32)
- SĀRAJ (ili SĀRCHA) = SLAVUJ (33) 
- SAR-DĀRĪ = SERDAR, GENERAL (31)

     Od SAR su imena SARB i SARBI. Od SAR je ime naroda SARDI koji su u ilirskoj Trakiji osnovali grad po imenu SARDIKA, jer od ZAR je SAR, a perzijsko (naravno i srpsko) SAR znači: VIS, VRH, GLAVA; POČETAK; ISHODIŠTE, NAČELO, PRAUZROK; MAKSIMUM; VELIKI, DIVOTNI; MISAO, IDEJA, MAŠTA; SILA, SNAGA, MOĆ; SAVRŠEN; NAJVIŠI, NAJVEĆI, VODEĆI, VRHOVNI, VIŠNJI. (35)

     SARDIKA (današnja Sofija) zvala se i SERDIKA, jer su njeni osnivači SARDI poznati i pod imenom SERDI. Neki autori tvrde da su to Tračani, drugi opet vele da su Kelti, a to je isto što i KIMERI, na Balkanu poznati i kao Iliri:

     “SARDIKA, ili SERDIKA, je bila glavni grad Istočne Ilirije. Geografi imaju različite poglede na oboje: i na ortografiju i na poziciju ovog mjesta. Ptolemi ga svrstava među mediteranske gradove Trakije; drugi ga lociraju u Dakiju, tj. Aurelijevu Dakiju na drugoj strani Dunava. Serdika je bila glavni grad druge Ilirije; to je čuveni grad proširen od Trajana.” (36)  

       SERDIKA ili SARDIKA je grad tračanskih SERDA (Σέρδοι), plemena Tračana, što svjedoči Dio Kasius (Dio Cassius, L. LI. p. 462). (37)

      “Sardika, ilirski grad, dačanskog naroda prestonica.” (38)

     Ko su tračanski SERDI ili SARDI po kojima je SER-DIKA, tj. SARDIKA dobila ime? Pogledajmo: Sardetue, Sardetae, Saurdinoi, Sauardeni, Σίρβοι, Sirbi, Σέριοι, Σέρβοι, talijanski zvani Serbi. (39)

     “Taj Sardus, sin Herkulesa, vodio je sjajnog doma-ćina iz Libije u Sardiniju, zauzima ostrvo i naziva ga  svojim imenu, tvrdi i Isidor (Origines, xiv, 6. 39). Cp. Si-lius Italicus, xii, 359 sq.; Solinus, iv, 1. Glava Sardusa sa natpisom SARAD PATER (‘Otac Sardus’) javlja se na sardinijskom novcu. Vidi Perrot et Chipez, Histoire de l‘art dans l’antiquité, 4. p. 20. sq., Maltzan, Reise auf der Insel Sardinien, p. 114. Tamo je mjesto zvano Svetilište Oca Sardusa na obali Sardinije (Ptolemy, Geogr. iii, 3. p. 375 ed. Müller). Egipatski  spomenici izvještavaju nas da su od vremena Ramzesa II kasniji egipatski kraljevi zadržali platu velikom broju stranih plaćenika zvanih Shardana. Za njih se kaže da su prvobitno bili zarobljenici Ramzesa II, a u natpisima ih često označavaju kao ‘ljudi s mora’.  Kao što su prikazani na spomenicima, lako se prepoznaju po svojim osobinama i po stilu njihove opreme: nose okrugle štitove, dugačke šiljaste mačeve i posebnu kacigu ukrašenu polumjesecom i kuglom." (40)

     “Kad neko to uzme od Porfirogenita biva da su ovi Srbi mali narod; Serborum u Moeziji najveći bješe.

Oni su u stvari tračanska rasa govorom bili, zemljom autohtoni, Serdoruma potomci;  Srbi uz Volgu i maeotijske Sarmate.” (41)

      “Hormajer, Bavarski geograf, kaže: ‘Zemlja Zeruana (Servana) toliko je velika da, kako oni sami tvrde, iz nje potječu svi slovenski narodi'.” (42)

     “Stritter spominje rasu Servana koji se zovu i Khrovati, i opet, 'rasa Khrovata, koju neki takođe nazivaju Servi'." (43)

     Velško SER su ZVIJEZDE (44). SER se nalazi u bretonskom SERA sa značenjem OTAC (45), u najstarijem smislu SJAJ, SVJETLOST, SUNCE, BOG SUNCA.

     SER je isto kao ZER: SERAFIM je isto kao i ZERAFIM ili SARAFIM (46). SERAPIS je isto što i OZIRIS, egipatski BOG SUNCA (47). Hebrejsko SAR je PRINC (48). SERAFIM znači SJAJNI, UZVIŠENI (49). SERAFIM je množina od SERAF (50). SERAFIM znači SVIJETLI, BLJEŠTEĆI, PLAMTEĆI; RASAN, PLEMENIT (51).

     Dakle sva istorijska imena Srba izvedena su od ZAR, ZIR, ZUR, ZOR, SAR, SER i sve su to sinonimi sa svim ispred kazanim značenjima sa polaznim smislom vezanim za SJAJ, SVJETLOST, SLAVU, SUNCE I BOGA SUNCA, odnosno BOGA SJAJA, BOGA SVJETLOSTI ili BOGA SLAVE, jer SVJETLOST i SLAVA istog su značenja.

     Šafarik navodi sljedeća istorijska Srba: Serbi, Sirbi, Sirbia, Sereb’, Sierbi, Sarbi, Srbi, Serebez i navodi Sarbienses provinciju. (52)

     Milojević nabraja sljedeće: Srb, Srbin, Serb, Serbin Sirb, Sirbin, Sjarb, Sjarbin, Sorb, Sorbin, Sers, Sersin, Sorabin, Serber, Sereb, Sebr, Sebrin, Serberin, Surb, Surbin, Sarbin. (53)

     Pored svih nabrojanih imena drevnih Srba, Srbi su zvani ZARBI, ZERBI, ZIRBI, SURBI, SORBI, SERDI, SARDI, SERDIATI, SARDIATI, SUBRI, ZIMRI, itd.

      ZIMRI i ZAMRI se spominju u Bibliji:

     “And all the kings of Zambri, and all the kings of Elam, and all the kings of the Medes,…” (Bible, King James version, Jeremiah,25,25)

Ime ZAMBRI preko GAMBRI, KAMBRI, SAMBRI potiče od SAM, verzija sumerskog ŠAMAŠ (Sunce). SAM je skraćenica od SAMAC, tj. SUNCE, jer je SAMO.

     Osnova SAM je u imenu uralskih SAMOJEDA ili SUNCOLJUTIH. U klasičnom mandaean jeziku (Classical Mandaean) sjevernog Irana i u klasičnom mandaik (Classical Mandaic) jeziku jugozapadnog Irana SAMES je SUNCE (54). U jemenskom hadrami arapskom (Hadrami Arabic) SAMIS je SUNCE (55), zatim u arhaičnom sokotri arapskom (Socotri, Soqotry) u Jemenu i Omanu SAM je SUNCE (56), u Sudanu SAMIS (57), akadijsko SAMSU (58),  aramejsko SIMSE (59), u jeziku soret (Soreth) u Iraku, Iranu i Turskoj SIMSA (60). Arapsko SIMA, SAMA, SAMAS, SUMA, je NEBO, NEBESA (61).

     I pazimo sad ovo: arapsko SUMRAT znači ŽUT-KAST, SMEĐ, BRAON, TAMNONARANDŽAST, BO-JA ŽITA (62). Od toga je izvedeno SAMARAT, SAMARIJA (63), ZEMLJA SUNCA i to je dio oblasti u kojoj su boravili prebiblijski i biblijski ZAMBRI ili ZIMBRI, odnosno SAMBRI, SIMBRI. U Septuaginti piše "Zambrei, Zambri, Ζαμβρὶ" (1.Carska,6:9-20), u Sinajskom kodeksu (Codex Sinaiticus) "Zambrei", u latinskoj Vulgati "Zambri". U prevodima na u srpski piše ovako:

     “I sve careve Zimrijske, i sve careve Elamske, i sve careve Midske,…” (Prevod: Daničić-Karadžić)

     “Svi kraljevi od Zimrija, svi kraljevi od Elama, svi kraljevi od Medije;…” (Prevod: Ivan Šarić)

      “…sve kraljeve Zimrija, sve kraljeve Elama i sve kraljeve Medije;…” (Jeruzalemska Biblija)

      “…svim kraljevima Zimrija, svim kraljevima Elama, svim kraljevima Medeje;…” (Prevod: Tomislav Dretar)

Ovi ZAMBRI ili ZIMRI žive uz Elamite i Mede. U pre-vodu Daničić-Karadžić pogrešno stoji “Midske”, dok se u tri ostala  prevoda odnosi na Mediju, jer Medi i Midi nisu isti narod, niti su bili na istom području. Sve do Vukove reforme bronza je MJED, a MED je bio i ostao ŽUTKAST, SMEĐ, BRAON, TAMNONARANDŽAST ili BOJE ŽITA, arapsko SUMRAT sa osnovom SUM koja se nalazi u imenu SUMBRI.

      Ako uporedimo originalno septuagintsko ZAMBRI (grčki: Ζαμβρὶ), iz Sinajskog kodeksa ZAMBREI i ZAMBRI iz Vulgate, vidimo da svi prevodi na srpski sus a oblikom ZIMRI, a tako pišu i neki istoriografi. Oblik ZIMRI je sinonim obliku KIMRI postalog od starog GIMRI, što je po GIMERU, biblijskom GOMERU, čije su potomke Asirci zvali GIMIRRI.

      Da vidimo šta drugi izvori pišu o ZAMBRIMA, tj. o SAMBRIMA? Da pogledamo:

            “Asarhadon uze dvadeset i jedan njihov grad noseći svoj plijen i stavi teški jaram svog carstva na njih. Negdje u istoj regiji susretne Tijuspu, nasilnog ratnika Kimerijana ili Zimra, čija je udaljena zemlja u provinciji Kubusna, i njega i svu njegovu armiju uništi mačem.” (64)

Kubusna (Khubusna) je stari naziv Kubana istočno od Krima. Tu su živjeli Kimeri prije nego što su ih Skiti po-tisli i istjerali. Dakle: ZIMRI su KIMERI, a to je isto što i TRAČANI i KELTI i ILIRI i zato je SARDIKA ili SERDIKA bila ilirska, a njeni osnivači su SARDI (latinizirano SARDEATI) ili SERDI. Drugi autor tvrdi ovako:

     “Kir je stvorio Persijsko carstvo, arijsko po karakteru, ali u kojem nema ni jedne arijske provincije. To ime izvedeno je od Pereshiti, Parsi, ili Parisi, grana Kelta Zimra ili Kimra i njihov sastav je keltski i hetitski sa velikom neistorijskom semitskom podlogom.” (65)

Tu ništa nema nejasno: keltsko pleme Peresiti, Parsi ili Parisi došli su među Semite i osnovali su Persiju. To je isti narod koji je osnovao Pariz, isti narod čija je glinena figura idola sa natpisom PERSI otkrivena avgusta 2019. u selu Kopilo kod Zenice u Bosni.

      “Zimri… problematično ime naroda u Božijem sudu (Jeremija,25,25) često uzimano kao od Hebreja drugo ime za Cimerijane.” (66)

      “U najranijoj istoriji svijeta jedna stara rasa poznata je kao Gomir, Kumr, Kimmeri, Cumbri i Kumbri. Khorsabad zapis, koji ima skitske elemente, pored ostalih starih naroda izvještava i o Kumrima ili Tsimirima, a to ime je prepostavka, označava nomadska plemena bez identifikovane rase ili nacionalnosti, koji po njihovim lutajućim navikama su Kumri ili Tsrimiri, koji su izdvojeni od naseljenih seljaka u zemlji.” (67)

      “Glavno operativno područje korišteno od Kimerijana i njihov glavni dom u vrijeme Sargona II i Esarhadona očigledno je bio Zagros, uključjući Mediju.” (68)

      “Evidentno je, dakle, da je zemlja sjeverno od Crnog mora bila mjesto Kimerijana, naroda Gomera, i Krim još uvijek sadrži svjedočanstvo tog dokaza: Gomer, Gomerin, Gimiri, Kimeri, Krim.” (69)

     “U ovom postupku analize važan deo predstavlja i utvrđivanje odnosa Aristofanovih Kimberoi prema slovenskom simb(e)ru u kome se skriva potonji sebar. U obliku Kimmerioi ovaj etinom je poznat autoru Odiseje.” (70)

     “Budimir je naročito isticao oblast metalurgije, vojne i grnčarske industrije vezane za ime Kimera i Sigina, to jest Simbera, Sembera, Sebara ili Srbalja...” (71)

          Otkud i kako je u srpskom došlo do oblika SRB, SRBIN i SRBIJA, a nije ostalo staro i originalno SERB, SERBI, SERBIA, kako nas neki stranci i danas zovu. Pogledajmo slovenske naziv za SREBRO:

- ruski: серебро
- ukrajinski: срібло
- bjeloruski: срэбра
- poljski: srebro
- slovački: striebro
- češki: stříbrný
- slovenački: srebro
- hrvatski kajkavci: srebro
- srpski: сребро
- bugarski: сребро
- makedonski: сребро

Najstariji oblik sa osnovom SER je ruska riječ CEPEБРО. Ovo SER je postanjem od ZER. Tako je ZERKALO preko ZERCALO postalo ZRCALO, rijeka ZERMAGNA postalaj je ZRMANJA, a ime SERB postao je SRB i SERBI su nazvani SRBI (SRMA je srpski naziv za čisto SREBRO).

     Oblici SRB, SRBIN pojavljuju se u srednjem vijeku. Gubljenjem samoglasnika dolazi do kraćenja osnova ZAR, ZER, SER, ZIR, SUR, SOR i tako postaje slog SR. U jednoj povelji bosankog bana Matije Ninoslava Dubrovcanima u godini 1240. još postoji oblik СЕРБЛИNЬ (72), ali su SRBI i dalje Englezima SERBS, Nijemcima SERBEN, Francuzima SERBES, Talijanima SERBI, Špancima SERBIOS, Portugalcima SÉR-VIOS, Turcima SIRPLAR, Rusima СEPБЫ, Šveđanima SERBER, Norvežanima SERBERE, Grcima ΣÉΡΒΟΙ i ΣΙΡΒΟΙ.    

     Danas neki među srpskim intelektualcima šire ne-bulozu da su Srbi porijeklom od nekog biblijskog, tj. mitološkog, izgubljenog hebrejskog plemena, ali treba da imaju na umu da se nauno dokazivo tačno vrijeme judaizma nalazi u 459. godini st. ere, kad je književnik Ezra sa grupom vavilonskih masona i pod zaštitom vojske stigao u Jerusalim. Tada je jednog dana naredio svim stanovnicima Jerusalima i okoline da moraju doći u Jerusalim da slušaju riječi Mojsijeve knjige zakona, kojoj do tada u Jerusalimu nema traga, kao što  nema traga ni hebrejskom jeziku, nego je u tim krajevima go-voreno aramejskim, kao što nema traga ni Hebrejima koje Herodot u te dane ne spominje kao narod koji se obrezuje (Herodot, II, 104).

     Judaizam nastaje te 459. st. ere kad kad sa ZAM-BRIMA ilI ZAMBRIMA izmiješano semitsko stanovništvo Jerusalima i okoline silom biva natjerano u novi vjeru nazvanu judaizam (Ezra, 7,26; 10,7-9), te tada oko Jerusalima nastaje i pokrajina Judeja, a SAMA-RIJA nikad nije potpuno judaizirana. U te godine i vijekove mnogi ZAMBREI ili ZAMBRI, tj. SAMBREI ili SAMBRI silom prilika su postaju Judeji, tj. Hebreji, a nisu Srbi od Hebreja postali: “…i čini se da je izraelski kralj Saul bio iz te jafetske porodice.” (73)

.............................
     (1)  Henry George Liddell and Robert Scott, A Greek English Lexicon, New York: Harper & Brothers, 1883, pg. 1204.
     (2) Francis Johnson, A Dictionary, Persian, Arabic, and English; London: Wᴹ. H. Allen and Co., 1852, pg. 653.
     (3) Ibid.
     (4) Ibid. pg. 654.
     (5) Ibid.
     (6) Ibid. pg. 653.
     (7) Ibid. pg. 651.
     (8) Ibid. pg. 653.
     (9) Ibid.
     (10) Ibid.
     (11) Ibid. pg 654.
     (12) Ibid.
     (13) Ibid.
     (14) Ibid.
     (15) Ibid.
     (16) Ibid.
     (17) Ibid. pg. 653.
     (18) Ibid.
     (19) Ibid.
     (20) Ibid. pg. 652.
     (21) Ibid.
     (22) Ibid. pg. 665.
     (23) Ibid. pg. 653.
     (24) John Richardson, A Dissertation on the Lan-guages, Literature, and Manners of Eastern Nations, Part II;  Oxford: The Clarendon Press, 1778, pg. 261.
     (25) Ibid. pg. 262.
     (26) Charles de Pougens, Trésor des origines et di-ctionnaire grammatical raisonné de la Langue Fran-çiase, Paris: De L’imprimerie Royale, 1819, p. 279.
     (27) Ibid. pg. 276.
     (28) Francis Johnson, Ibid. pg. 674.
     (29) Ibid. pg. 673.
     (30) Ibid.
     (31) Ibid.
     (32) Ibid.
     (33) Ibid.
     (34) Ibid. pg. 695.
     (35) Ibid. pg. 690.
     (36) Abraham Rees, The Cyclopaedia; Vol. XXXI; London: Longman, Hurst, Rees, Orme, & Brown, 1819, pg. 521.
     (37) Johann Christoph Rasche, Lexicon universae rei numariae veterum et praecipuie Gracorum et Romanorum; Tomi Qvarty; Lipsiae, Libraria Gleditschia, 1790, pg. 668.
     (38) Ibid.
     (39) Matija Petar Katancic, Orbis Antiquus Ex Tabula Itineraria Quae Theodosii Imp. Et Peutingeri Audit. Ad Systema Geographiae Redactus Et Commentario Illustratus; Paris, I Continens Evropam; Bvdae, Svmtibys Tipographiae Regiae Vniversitatis Hvngaricae, 1824, pg. 237.
     (40) Pausanias’s Description of the Greece, Vol. V; London: Macmillan and Co., Limited; New York: The Macmillan Company, 1898, pg. 320-321.
     (41) Matija Petar Katancic, Ibid.
     (42) D. D. Whedon, Methodist Review, Volume 53 – Fourth Series, Volume XXIII; New York: Carlton & Lanahan; San Francisco: E. Thomas; Cincinnati: Hitchcock & Walden, 1871, pg. 33.
     (43) Ibid.
     (44) William Owen Pughe, A Dictionary of the Welsh Language, Vol. II; Denbigh: Printed and published by Thomas Gee, 1832, pg. 502.
     (45) Robert Williams, Lexicon Cornu-Britannicum; Llandovery: Roderic; London: Trubner & Co., 1865, pg. 320.
       (46) Augustin Calmet, Dictionnaire historique, critique, chronologique, géographique et littéral de la Bible, Seconde edition, Tome quatrieme; A Geneve: Marc-
-Michel Bousquet et Compagnie, 1730, p. 190.  
      (47) Ibid. p. 191.
      (48) Ibid.
      (49) James Austin Bastow, A biblical dictionary; London: Hodder and Stoughton, 1876, p. 671.
      (50) A Biblical and theological dictionary; Boston: Massachusetts Sabbath School Society, 1854 p. 441.
      (51) Hastings, James with Selbie, John Alexander, A dictionary of the Bible, Vol. 4; Edinburgh: T. & T. Clark, 1909, p. 458.
     (52) Pavel Josef Šafařík, Slowanské starožitnosti; Praze, Tiskem Jana Spurného, 1837, str. 152-153.
     (53) Miloš S. Milojević, Odlomci istorije Srba, Sveska I; Beograd, Državna štamparija, 1872, str. 10.
     (54) Вячеслав Новиков, Cлово "Cолнце" на всех языках мира; Литературно-публицистический  журнал Идиот, Nº 43, Витебск, 2012.
     (55) Ibid.
     (56) Ibid.
     (57) Ibid.
     (58) Ibid.
     (59) Ibid.
     (60) Ibid.
     (61) Francis Johnson, Ibid. pg. 712.
     (62) Ibid. pg. 714.
     (63) Ibid.
     (64) John Campbell, The Hittites, their Inscriptions and their history, Volume II; Toronto: Williamson & Co.,  1890, pg. 249.
     (65) Ibid. pg. 304.
      (66) Holman QuickSource Bible Dictionary; by the International Bible Society; 1984, ISBN 978-0-8054-9446-4
      (67) William Beall, Britain and the Gael: or Notice of old and successive races, Second edition; London, 1860, pg. 26.
      (68) Anne Katrine Gade Kristensen, Who were the Cimmerians, and where did they come from; Copenhagen, The Royal Danish Academy of Sciences and Letters, 1988, pg. 103.
     (69) Alonzo Trévier Jones, The Empires of the Bible; Review And Herald Publishing Company, Chicago, Ill.; Atlanta, Ga., 1897, pg. 8.
     (70) Ljubomir Kljakić, Protokulturni arealizam, Milan Budimir i problem protoslovenskih protoindoevropljana, Catena Mundi, Knjiga II, priredio Predrag R. Dragić Kijuk, drugo izdanje, Beograd, 2014. str. 841.
      (71) Aleksandar M. Petrović, Kratka arheografija Srba; Novi Sad, 1997.
     (72) Franc Miclosich, Monumenta Serbica, Viennae, Apud Guilelmum Braumüller, 1858, str. 29.
     (73) John Campbell, Ibid. pg. 257.