U svojoj objavi bez naslova 11. jula 2025. Rade Jovanovic, moj prijatelj sa Fejsbuka, postavlja svoja razmišljanja o značenju isplaženih jezika na likovi-ma stećaka:
"Stećak sa isplaženim jezikom nije samo vizuelna provokacija, već arhetipski izraz otpora, upozorenja i du-hovne nepokornosti.
Simbolika isplaženog jezika na stećku
- Otpor protiv zla i nepravde
Jezik koji 'reži' ili se isplazi može predstavljati du-hovni protest — govor koji ne pristaje na tišinu pred zlom. U tom kontekstu, stećak ne ćuti iz nemoći, već iz dostojanstva.
- Upozorenje živima
Isplažen jezik može biti memento mori — podsjetnik da se ne govori prazno, da se ne moli tuđim gla-som, već da se živi autentično i prkosno.
- Duhovna ironija
U nekim tumačenjima, to je ironičan gest prema smrti — kao da pokojnik 'plazi jezik' smrti, odbijajući da bude zaboravljen ili pokoren.
- Znak identiteta
U kontekstu srpske srednjovekovne kulture, to može biti etnički ili duhovni pečat — govor naroda koji nije pokorio ni mač ni vreme.
Umetničko značenje u tvojoj poruku.
Tvoj tekst na slici nosi duboku filozofsku težinu:
'Urezan jezik nije hula, već opomena...'
To je poetski manifest slobode izraza, gde stećak postaje rezonantna tišina — ne mrtva, već puna groma duše nepokorenih."
U namjeri da ospori postojeće autore o majanskim bogovima i moje tvrdnje da su isplaženi jezici sim-boli Sunca, kao revnosni pravoslavac ovoj temi Rade Jovanovic pristupa sa svojih vjerskih pozicija kako bi opravdao laž crkvenih autora koji tvrde da su stećke pravili svetosavski Srbi. Uz izmjenu pri-djeva "srpski" Jovanoviceve tvrdnje komotno mogu da koriste i Bošnjaci i Hrvati.
Motiv isplaženih jezika na likovima stećaka u do danas postojećoj literaturi nikada niko jednom riječju nije pomenuo i nakon mog od 2014. godine objav-ljivanja članaka i fotografija antropomorfnih likova Sunca i solarnih božanstava isplazenih jezika na stećcima, idolima i amajlijama, članak Rade Jova-novica je prvi javni osvrt na tu temu i red je da se kritički osvrnemo na Jovanoviceve tvrdnje:
"Stećak sa isplaženim jezikom nije samo vizuelna provokacija, već arhetipski izraz otpora, upozorenja i duhovne nepokornosti."
Shvatanje isplaženih jezika na idolima, amajlijama i stećcima kao "arhetipski izraz otpora, upozorenja i duhovne nepokornosti" je djetinje razmišljanje. Ima li iko od odraslih da nekome plazi jezik kao znak otpora, upozorenja i duhovne nepokornosti? Jedino to u ljutnji rade djeca mlađeg doba, a ne odrasli, barem to nije arhetip, nije svakodnevni tradicionalni običaj. Plaženje jezika na Balkanu i u Evropi sa smislom koje Jovanovic navodi samo je arhetip dječjeg ponašanja, a na stećcima su prikazi odraslih ljudi i žena, na idolima i amajlijama su bogovi i božanstva.
U sljedećem dijelu, ponavljajući već rečeno, Jova-novic opet kaže:
"Simbolika isplaženog jezika na stećku
- Otpor protiv zla i nepravde
Jezik koji 'reži' ili se isplazi može predstavljati du-hovni protest — govor koji ne pristaje na tišinu pred zlom. U tom kontekstu, stećak ne ćuti iz nemoći, već iz dostojanstva."
Je li iko vidio na protestima, u direktnim oči u oči raspravama ili svađama da odrasli jedni drugima plaze jezike? To je ritualni običaj domorodaca No-vog Zelanda, ali ne i običaj starih Srba Balkana i Evrope. Isplaženi jezik nije glasna riječ, nego nijema tišina. I veli Jovanovic: "U tom kontekstu, stećak ne ćuti iz nemoći, već iz dostojanstva." Jovanovic oživio cijeli stećak, očovječio isklesani kamen davši mu ljudsku vrlinu "dostojanstva u ćutanju". Prije toga tvdi da je isplaženi jezik "govor koji ne pristaje na tišinu pred zlom", a sad veli da je to "dosto-janstvo u ćutanju". Tako Jovanovic iz simbologije ode i poeziju, iz oblasti nauke u zanosu mašte na krilima Pagazu odjaha u lirska nebesa.
Treći pasus Jovanovicevih poetskih razmišljanja glasi:
"- Upozorenje živima
Isplažen jezik može biti memento mori — podsjetnik da se ne govori prazno, da se ne moli tuđim gla-som, već da se živi autentično i prkosno."
Isplaženi jezik kao memento mori, tj. ljudsko pod-sjećanje na smrt? Ako su likovi na stećcima ljudi, zašto srpski Svetovid ima isplažen jezik, zašto egi-patski bog Bes ima isplažen jezik, zašto trački heroj ima isplažen jezik, zašto likijska boginja Svani ima isplažen jezik, zašto skitsko Sunce ima isplažen jezik? Jesu li bogovi smrtni te plaze jezik prkoseći svojoj smrti? Besmisao, Jovanovicu, besmisao i besmisleno pričaš!
Idemo dalje za Jovanovicevim besmislicama o zna-čenju isplaženih jezika na stećima:
"- Duhovna ironija
U nekim tumačenjima, to je ironičan gest prema smrti — kao da pokojnik 'plazi jezik' smrti, odbijajući da bude zaboravljen ili pokoren."
Likovi na stećcima nisu predstave ljudi, nego ant-ropomorfne predstave Sunca, bogova i božanstava Sunca: kameni idol u svetilištu Karahan Tepe ima isplažen jezik, egipatski bog Bes ima isplažen jezik, idoli Lepenskog Vira imaju isplažen jezik, idoli Vinče imaju isplažen jezik, boginje butmirske kulture imaju isplažen jezik, idoli kukuteno-tripoljske kulture imaju isplažen jezik, "Vršački idol" ima isplažen jezik, Me-duza ima isplažen jezik, "keltske glave" imaju is-plažen jezik, trački heroji ima isplažen jezik, likijska boginja Svani ima isplažen jezik, skitske boginje imaju isplažen jezik, skitsko Sunce ima isplažen jezik, kameni idoli Svetovida imaju isplažene jezike. Isplaženi jezici idola su arhetip predstava solarnih bogova i božanstava, a ne ljudskih mrtvaca. Besmi-sao, Jovanovicu, besmisao i besmislice pričaš!
I kaže Jovanovic za isplaženi jezik:
"- Znak identiteta
U kontekstu srpske srednjovekovne kulture, to mo-že biti etnički ili duhovni pečat — govor naroda koji nije pokorio ni mač ni vreme."
Jovanovicu, to je jedino što si tačno rekao: znak vedskog duhovnog identiteta Srba, ali ne samo u kontekstu srpske srednjovijekovne kulture, nego od prvih postpotopskih dana pa kroz sve mijenije do druge polovine 19. vijeka kad vrijeme duhovnog crkvenog i političkog zakonskog mača iskorjenjuju tu vedsku duhovnost.
I na kraju Jovanovicevog članka neko odnekuda ša-lje Jovanovicu svoj komentar:
"Umetničko značenje u tvojoj poruci
Tvoj tekst na slici nosi duboku filozofsku težinu:
'Urezan jezik nije hula, već opomena...'"
Da, uklesan jezik na antropomorfnim likovima idola i stećaka opomena je preostalim Srbima da su im preci, i pored pokrštavanja ivjere u Isusa Hrista, sve donedavno bili sljedbenici vedske duhovnosti, naj-starije duhovnosti obožavanja Sunca i Boga Sunca.
Sarmatsko Sunce
Savremeno srpsko JEZIK postanjem od korijenske osnove AS i izvedenice JAS:
JAS > JASIK > JAZIK = ЯЗЫК = ЯЗИК > JAZYK > JĘZYK > JEZIK.
Najstariji jezik je JASNA ZRAKA JASNOG SUNCA:
“JAS, m. i f. vidi jasnost. — Od xvii vijeka, a iz-među rječnika u Mikaļinu (jas, svjetlost ,splendor, nitor, fulgor, lux') gdje se najprije nahodi, u Bjelo-stjenčevu (v. jasnost), u Voltigijinu (jas, jasnost, splendore, chiarezza' ,glanz'), u Stulićevu (,splen-dor, nitor, fulgor, lux, lumen')" [1]
JAS u osnovi riječi JEZIK je JASNOST, SVJET-LOST (splendor, nitor, fulgor, lux, lumen, glanc), VA-TRA, VID, DAN, SUNCE.
Sanskritsko YAS znači PODIZANJE, RAD, ZAŠTITA [2].
Govoreći o astečkom bogu Kvetzalkoatlu i majan-skom bogu Tlaloku ispod citirani autor kaže:
"Lice s otvorenim ustima i isplaženim jezikom biće posebno prepoznatljivo i kod jednih i kod drugih. Is-to lice vidjeće se na graviranoj ili isklesanoj grobnici na Novom Zelandu (vidi gravuru na stranici 189), što pokazuje da je bog sunca na taj način bio uo-bičajeno predstavljen." [3]
"Lice s otvorenim ustima i isplaženim jezikom biće posebno prepoznatljivo i kod jednih i kod drugih. Is-to lice vidjeće se na graviranoj ili isklesanoj grobnici na Novom Zelandu (vidi gravuru na stranici 189), što pokazuje da je bog sunca na taj način bio uo-bičajeno predstavljen." [3]
Što se Jovanovicevog članka tiče kao cjeline, mislim da je to neko drugi pisao, neko ko se vješto bavi refleksivnom poezijom, ali o stećcima, slikovnim simbolima i etimologiji nema pojma, mada Jova-novic tvrdi da je tekst dobio od vjestačke inteli-gencije.
..............................
[1] Pero Budmani, Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Dio IV; Zagreb, JAZU, 1892-1897, str. 474.
[3] Monier Williams, A Sanskrit-English Dictionary; Oxford, The Clarendon Press, 1872, pg. 813.
[3] Rev. Stephen D. Peet, Editorial. Idols and por-traits; The American Antiquarian and Oriental Jou-rnal, Volume IV. January, 1883-October 1883, Chi-cago, Jameson & Morse, Publishers, 1883, pg. 188-189.
