ŠARVALE

Brigi (Frigi) u svojim šarvalama (Brigi su bili Srbi Brđani).

 

Kelti Gali u svojim šarvalama.

 

 Rimljanin u lancima vodi zarobljenika sa frigijskom kapom  i šarvalama

 (Arch of Septimius Severus, 250 n. e.).

 

      Šarvale su tradicionalni dio naše muške narodne nošnje. Ono što se ne zna (ili se prećutkuje) jeste da su šarvale istorijske najstariji pantalone koje su nosili Srbi, odnosno pod raznim imenima razna srbska plemena.

     Sad ćemo se malo pozabaviti etimološkim porijeklom imena "šarvale" i ujedno objasniti semantičko značenje ove riječi.

      Najstarije pominjanje šarvala nalazimo u Septuaginti, Bibliji Starog Zavjeta, koja je sredinom 3. vijeka st. ere sa hebrejskog (ili aamejskog?) prevedena na grčki. To je jedan stih iz Knjige proroka Danila: 

     

      “τότε οἱ ἄνδρες ἐκεῖνοι ἐπεδήθησαν σὺν τοῖς σαραβάροις αὐτῶν καὶ τιάραις καὶ περικνημίσι καὶ ἐβλήθησαν εἰς τὸ μέσον τῆς καμίνου τοῦ πυρὸς τῆς καιομένης.” (ΔΑΝΙΗΛ, 3,21)

 

 Tu je grckim jezikom napisano: σαραβάροις, tj. sarabarois. Evo kako je to prevedeno u nekim prevodima  (prvo engleski):

 

      “Then these men were tied up in their trousers, their coats, their caps and their other clothes, and were cast into the midst of the furnace of blazing fire.” (Daniel, 3,21)

 

U nekim prevodima na srbski jezik umjesto pantalone piše "donje haljine", kod nekih piše "u plaštevima", ali evo ima i prevod u pravom značenju:

 

      “Tad ti ljudi biše svezani zajedno sa svojim hlačama, svojim tunikama, svojim kapama i svojim ogrtačima, i biše oni bačeni u sred užarene peći.” (Prevod: Tomislav Dretar)

      
Dakle σαραβάροις (sarabarois)  znači pantalone i ovo je oblik akuzativa, a nominativ glasi σαράβαρα (sarabara). (Henry George Liddell, Robert Scott, A Greek-English Lexicon, on Perseus Digital Library)

 

Sta znači riječ sarabara?

 

      Pošto sanskritsko sara znači hodanje ili kretanje, a bhara znači nošenje, tako  bi starozavjetno sarabara moglo da znači ono sto se nosi dok se hoda. Ali sanskritsko sara ima još jedno značenje: spojeni krakovi (u srbskom je to sara kod čizama). Pantalone zaista imaju dva spojena kraka (svi znamo šta je među kracima).

      Haldejsko sarbâlı̂yn kažu da znači duge, široke pantalone koje su nosili na Orijentu i govore da je to od riječi sarbēl ( סרבל ) sa značenjem pokriti.     

      Jeste sve to: pantalone služe za nošenje dok se hoda (napolju) i imaju dva kraka (nogavice) i pokrivaju tijelo, ali da li je to sve?

      Neki od nas tvrde da je srbski jezik stariji i od sanskrita i od biblijskog hebrejskog, pa ako je to tako, onda se može dokazati da je riječ sarabara potekla od toga što su pantalone prvi nosili Srbi i da su po Srbima dobile ime?

      I evo tog dokaza opet u hebrejskom, jer hebrejsko  ב ר ס znači SRB (bez pisanja samoglasnika) ili SARAB (ako se podrazumijevaju i  samoglasnici). To na hebrejskom znači BUNTOVNIK (šta je i ko je SRB, tj. SARAB, to uopšte nije potrebno objašnjavati, jer su Srbi svijetu i danas poznati kao buntovnici).

      Dakle je riječ sarabara (pantalone) postala od riječi Sarab, jer su sarabare prvi nosili Sarabi, tj. Srbi. Od oblika sarabara do današnjeg oblika sarvale došlo je govornim uprošcavanjem:

sarabara > saravala > sarvala > šarvala (vremenom je oblik jednine šarvala potisnut oblikom množine: šarvale).

 

MIRILA

     

Mirila

 

      Mirila su nadgrobni spomenici sa prehrišćanskim simbolima pravoslavnih i rimokatoličkih stanovnika Velebita iz vremena novog vijeka i modernog doba (15-20. vijek) i pripadaju grupi stećaka stubova. Riječ "mirilo" znači "mira", tj. "mjera groba".

 

Prikaz pokojnika na mirilu (djelo Josipa Zankija).

 

Amulet sa Krita (oko 5. vijeka n. ere) sa prikazom "mirila".



 

Mirilo sa solarnim simbolima. Horizontalna linija krsta je nebeski ekvator i na njemu su obilježena godišnja doba koja se smjenjuju na ekvatoru o proljetnom (jedna strana) i jesenjem ekvinociju (druga strana). U vrhu horizontalne linije krsta je ljetni solsticij sa prvim danom ljeta (Vidovdan) i  tu prestaje proljeće i nastaje ljeto. U dnu ove linije nalaze se jesen i zima sa sa tačkom zimskog solsticija i prvim danom zime (godišnja doba označena su svojim odgovarajućim bojama).

 

 

 

Solarni simboli godišnjih doba na mirilima (klikni na sliku radi uvećanja).

 

 

Simboli na srednjevijekovnim stećcima slični su simbolima na mirilima.

 ......................................

Slike mirila ozete su odavde: http://www.rodnovjerje.com.hr/cl7-mirila.html

KAD JE SUNCE BILO BOG I PREMALEĆE

     Stara srbska narodna riječ za proljeće bijaše  premaleće. Vidimo da je to složenica od dvije riječi: prema leće. Prva riječ prema je prijedlog za mjesto, a druga je imenica leće. Otkud  potiče riječ leće i šta znači?

Vrste leće

      Na slici iznad je leća (Lens culinaris, lat.), biljka iz porodice manunarki. Postoje takođe riječ leća koja označava stakleno sočivo (opet oblikom slično biljki soji, a so je bilo jedno od sarmatskih imena Sunca). 

Staklene lece.

  

      Postoji i srbska riječ lek (ikavski: lik, ijekavski: lijek). Lek se daje bolesniku za ozdravljenje. Od korijena lek- metatezom je postala imenica leska (liska, lijeska), a šuma se zvala les.

 

Lech

 

     Mitski predak nekih slovenskih naroda je Leh, poznat i pod imenima Lec (Lec), Leća (Lecha), Lek (Lekh), Leka (Lekha), Leć (Lech). Poljaci ga zovu imenima Lestko, Leszko, Lestek i Lechosław. I kod Srba postojalo je vlastito licno ime Leka (Leka Kapetan iz epskih nar. pjesama).      Otkud riječ  leća, otkud ime Leka? Ogdovor na ovo pitanje daje nam sakskrit, jer sanskritsko lekha znač i  božanstvo, Bog.

       Pošto je lek ujedno i zdravlje,  ime mu dolazi od sanskritskog lekha, što znači božansko, Bog, jer Bog je zdravlje i daje zdravlje.

      Kad je Sunce bilo Bog, biljka leća svojom pravilnim kružnim oblikom i bojom dobila je ime po obliku Sunca Boga. Za ishranu je leća služila ljudima još u neolitu, a neke današnje neznalice  tvrde da je ime dobila po staklenoj leći koja je u optici poznata tek u novijoj istoriji.  Staklena leća je za vid, što je opet povezano sa Sunčevom svjetlošću. Vuk je među Srbima Kosova zabilježio riječ  leće u značenju zućkasta pjega, što opet podsjeća na Sunce koje je bilo Bog. 

      Šta je dakle značenje riječi leće u riječi premaleće? To je dio vremena godine prema Bogu, tj.  usmjeravanje okoline (prirode) prema Suncu Bogu.

LIPA, DRVO SVETOG VIDA

 

Lipa i list lipe.

 

 

 

Simbolicna predstava lipe na stećku iz Donje Zgošće: stepenasto podnožje simbol je (pra)zemlje. Tu je kraj jeseni (žuta boja) i prvi dan zime na zimski solsticij sa rođenjem Malog Boga Svarožića (bijela boja). Zelena boja je perunika proljeća, a crvena perunika ljeta. Između njih je kraj proljeća i početak ljeta na ljetni solsticij (Vidovdan).

NEMANJIN SABOR PROTIV SBSKOG DVOVJERNOG KRESTJANSTVA

Nemanjin sabor (freska crkve Sv. Ahilije, Arilje).

  

   "Lakovjerje i praznovjerje" je odlika Srba nehrišćana i Srba dvovjeraca, jer je sve što brani Biblija, bilo je zabranjeno i kanonima Veseljenskih sabora.

 

      Ko je od arhijereja bio uz Nemanju? Bio je Grk Jevtimije. Vjerovatno je bilo Grka i grkofila bilo i među prisutnim kaluđerima i sveštenstvom i sa ovim Grkom Nemanja je sve zaranije pripremio. Bio je to unaprijed pripremljeni, montirani proces. I kad je pred prisutnima na saboru Nemanja izrazio svoju namjeru, došlo je do zestoke prepirke, do svadje i neslaganja sa Nemanjom. I onda Nemanja napušta sabor i opet se vraća sa "svjedokom": neka Srbkinja koja bijaše udata za nekog Srbina koji se molio kumirima. Ko se molio kumirima? Molio se starovjerac nehrišćanin i dvovjerac hrišćanin.

 

      To da se Srbi još nisu bili krstili, to je samo izbjegavanje priznanja da su Srbi bili dvovjerci: drzali i staru vjeru i bili kršteni hrisćani, jer da nisu bili kršteni, ne bi ih Nemanja zvao jereticima, nego poganima, medjutim tu uopšte nema ni jednog pomena pogana.

      Srbi kao narod nikad nisu bili  istinski, fanatični hrišćani i uvijek je srbsko narodno hrišćanstvo sadržavalo razna prehrišćanska vjerovanja koja istinski (ortodoksni) hrišćani nazivaju lakovjerjen, praznovjerjem i sujevjericama .

      Odsijecanje jezika je grčki (romejski) običaj i od Nemanjinog vremena toliko je po svojoj strahoti zapamćen u srbskom narodu da se to zlo generacijama pamti sve do danas, te stariji i danas ponekad plaše djecu da će im pop odsjeći jezik.

       Čudimo se što nemamo tragova srbskoj  istoriji prije Nemanjića? Eto odgovora: sve je spaljeno u vrijeme Nemanje i u vrijeme Nemanjića, sve knjige starostavne su uništene i ostale su zapamćene samo u epskoj poeziji kao mitski izvori znanja i proroštva.

 

      I tako je silom i nagovorom ortodoksnog grčkog arhijereja Jevtimija, koji nije ništa drugo mogao biti do tajni emisar grčke ortodoksne crkve, Nemanja je u svojoj državi zatro zvaničnu srbsku narodnu crkvu dvovjernih krestjana i njihova svetilišta (kapišta**) porušio (ova kapišta takođe svjedoče  da se ne radi o rimokatolicima kao što se to uveliko bez srama i stida laže).Mnoštvo je naroda pobjeglo u Bosnu, a ostatak u Srbiji tajno je nastavio da ispovijeda svoju dvovjeračku vjeru i da je to tačno svjedoči toponimi i narodna književnost prepuna sjećanja na prehrišćanske bogove i druga prehrišćanskih vjerovanja, svjedoče i danasnji srbski nehrišćanski običaji i svjedoče nam stećci 19. vijeka i motivi na njima.

............................ 

Kopirane stranice stranice su iz Glasnika srpskog učenog društva, Knjiga 10, P. Srećković, Stevan Nemanja, Beograd 1870, str.193.

 

 **Etimološko porijeklo riječi kapište je u sanskritu: sanskritsko capati (cap ) znači zahvaljivanje, a sanskritsko kapi znači sunce.

 Na kapištu su Bogu i bogovima prinosili darovi zahvalnosti. Sanskritsko prinati i prinite takodje znače zahvaljivati. To su riječi potpuno istog značenja kao i srbske riječi prinositi (dar) i prinijeti (dar). Postoji i hebrejska riječ sličnog oblika:  kappāra što znači žrtva za pomirenje.

KNEZ LAZAR TURSKI VAZAL

Lazar obećava ugarskom kralju da ce preći u rimokatolicizam ako mu pomogne (slike uvećaj klikom na iste).

 

 

 

Nakon poraza u boju sa Turcima kod Niša 1374. godine, Lazar postaje turski vazal.

 

      "...Niš padne i preko niških bedema prodre unutra sa svojom ordijom (?) beg, sin Timurtašev. Lazar nije mogao produžiti (bitku), nego pristane na mir po kome se obaveže d(avati) godišnje sultanu hiljadu funata srebra (da)vati mu hiljadu konjanika kad god on traži od njega kao svog vasala" (Glasnik srpskog učenog društva, Knjiga 84, Panta Srećković, Rasprava o caru Urošu, u Beogradu 1885. u Štampariji Kraljevine Srbije, str.275-407).

  

Izvor (strana 275- 407):  https://archive.org/stream/glasniksrpskoga56drugoog#page/n2/mode/2up