SUNCE ISPLAŽENOG JEZIKA

Otkad su se Srbi odrekli Sunca i Boga Sunca, sve srbske pobjede pretvaraju se u poraze.

API ILI APIA, SKITSKA BOGINJA ISPLAŽENOG JEZIKA

Skitska boginja Apia, Api. 

BOGINJA SVANI (SVENI) ISPLAŽENOG JEZIKA

Boginju SVANI (ili SVENI), boginju svanuća, istori-čar Jovan Deretić naziva SERBONA što znači SVE-TLODOBRA (< SER + BONA). Ona je srpska BELA ČELA (naziv "pčela" je kovanica modernog doba).

Naziv ČELA postanjem je od galskog CELA (čitaj: KELA) sa značenjem REVNOST, VATRA, ŽAR [1].

..............................
[1] Jean-Baptiste Bullet, Mémoires Sur La Langue Celtique, Tome II; Besançon: Claudi-Joseph Daclin, 1759, pg. 296.

TAJNA ISPLAŽENIH JEZIKA VEDSKIH BOGOVA

Zašto nikad nisu spomenuli isplažene jezike na skulpturama Lepenskog Vira i figurinama Vinče? Zašto nikad nisu spomenuli isplažene jezike na prikazima tračanskih heroja i na kamenim keltskim glavama? Zašto nikad nisu spomenuli prikaze is-plaženog jezika na ilirskom bogu Silvanu? Zašto nikad nisu spomenuli isplažene jezike na amajlijama s kraja stare i početka nove ere, na slovenskim idolima i stećcima sve do sredine 19. vijeka po Sr-biji? Zašto?

Zašto preko sto pedeset godina ni riječ nisu kazali o isplaženim jezicima na skoro svim antropomorfnim likovima Sunca? Nisu jer to je istina koja svjedoči bitisanje vedskih Srba na Balkanu i Podunavlju od prvih postotopskih vremena sve do današnjih dana.

KELTSKI I KRSTJANSKI IDOLI

 

 

Kao trijumf pobjede nad Srbima starovjercima i kr-stjanima dvovjercima, Nemanja pali sve njihove knji-ge, ruši kapišta (crkvice) i idole:

"…I blagdaću datoj ti od Boga prelesni mrak bez-božnih jeretika odagna i jeres njihovu istrijebi, i ka-pišta njihova razruši, i idole njihove skrši, i zloslovnu pamet njihovu zlu istrijebi i slavu njihovu bez ostatka ugasi….” [1]

U razvalinama nekih kapišta otkrivene su kamene ploče sa reljefnim portretima. Ne znajući šta bi to moglo biti, svetosavski arheolozi te portrete pripi-saše "likovima ktitora" ili, možda, "graditelja:

“Na prostoru Stare Raške tokom pet stotina godina turske okupacije, stanovništvo je dugo uspevalo da očuva svoju duhovnost, pa čak i da podigne znatan broj crkava. Zavidan broj sakralnih objekata ovog kraja je sedamdesetih godina 20. veka istražen i konzerviran i tada su na pojedinim crkvama prvi put zabeleženi skulpturalni portreti ktitora i majstora. Rekognosciranjem terena tokom 2010. godine, za-beleženo je još nekoliko skulpturalnih predstava koje se mogu pripisati ktitorima pojedinih crkava koje su danas u ruševinama. Radi se o crkvama u Bekovi, Tvrđevu i Suvom Dolu. U Tvrđevu je portret urađen u punom reljefu i sa njim je nađena i ploča sa natpisom iz 1594. godine, dok su u Suvom Dolu otkrivena dva portreta. Ovim se broj skulpturalnih portreta na crkvama Stare Raške, sa ranije zabe-leženim dva, u Crčevu i Mitrovoj Reci, povećao na sedam.” [2]

"Predstave ljudi na grobnim spomenicima (ne samo krsnim) jesu predstave Bogočovjeka Hrista." (Goran Komar, Lokalitet Bakračuša kraj ceste Nevesinje - Mostar, I opet krst, Facebook, June 18 at 3:01 AM; link:
https://www.facebook.com/photo?fbid=9798476556873704&set=a.1767103296677777

Eto vam fotografije, gledajte, poredite i po zdravom razumu prosudite jesu li to likovi ktitora i majstora i jesu li to predstave Bogočovjeka Hrista?

P.S. Keltska glava sa fotografije (1. v.n.e.) sada je u privatnom vlasništvu:
https://www.inglebygallery.com/exhibitions/6901-and-per-se-and-part-xx-celtic/works/

..............................
[1] Život Svetoga Simeuna, napisao Domentijan, na svijet izdao Đura Daničić, Državna štamparija u Beogradu, 1865, str. 64.
[2] Dragica M. Premović-Aleksić, Prilog proučavanju skulpturalnih portreta ktitora crkava u okolini Novog Pazara, Zbornik Narodnog muzeja u Beogradu, XX-1, arheologija, Beograd, 2011, str. 471.

IDOL ISPLAŽENOG JEZIKA NA STEĆKU U ISTOČNOJ SRBIJI

Krstjanski idol isplaženog jezika na stećku u starom groblju kod crkve Sv. Petra i Pavla u selu Grlište, Zaječar, Srbija. Vidite li dokle se pruža područje ste-ćaka?

TAJNA ISPLAŽENIH JEZIKA VEDSKIH BOGOVA

Zašto nikad nisu spomenuli isplažene jezike (eng. protruding tongue) na skulpturama Lepenskog Vira i figurinama Vinče? Zašto nikad nisu spomenuli ispla-žene jezike na prikazima tračanskih heroja i na ka-menim keltskim glavama? Zašto nikad nisu spome-nuli prikaze ispla-ženog jezika na ilirskom bogu Sil-vanu? Zašto nikad nisu spomenuli isplažene jezike na amajlijama s kraja stare i početka nove ere, na slovenskim idolima i stećcima sve do sredine 19. vijeka po Srbiji? Zašto?

Zašto preko sto pedeset godina ni riječ nisu kazali o isplaženim jezicima na skoro svim antropomorfnim likovima Sunca? Nisu jer to je istina koja svjedoči bitisanje vedskih Srba na Balkanu i Podunavlju od prvih postotopskih vremena sve do današnjih dana.

ILIRSKI SILVAN (VIDAS ILI PAN) ISPLAŽENOG JEZIKA

 

lirski bog Silvan (Silvanus) isplaženog jezika.

IDOLI ISPLAŽENOG JEZIKA I SRBI

 

 

 

 

 

 

Zvanično datiranje kulture Vinče je laž u koju slijepo vjerujete kao najveći idioti. Zašto ne vjerujete svom Srbinu Miloju Vasiću, nego vjerujete lažima pred-stavnika njemačke Bečko-berlinske škole. Na Dan Sv. Save 1938. Vasić piše ovako:

“Nama je na ovom mestu najzgodnije obeležiti zna-čaj Troje i njenih nalazaka naročito za datiranje po-jedinih kulturnih pojava u Dunavskoj Dolini, je rod toga zavisi i pravilno shvatanje celokupne prais-torijske kulture u našoj oblasti.” [1]

“Na dubini od 4-5 metara ispod površine prvi put se pojavljuje specijalna ornamentalna tehnika, tzv. teh-nika crvenog slikanja bez sjaja, koja u svemu odgo-vara istoj tehnici u Tesaliji iz bronzanog doba, koje je prethodilo poslednjem odeljku najmlađe minon-ske periode (L. M. III). Moćnost ovog sloja u Vinči u kojem se pojavljuje ta tehnika iznosi oko 2 metra. Na dubini od 2,﮲5 metra pojavljuju se već keramički fragmenti, koji u svemu odgovaraju keramici s ovde proučenih nalazišta. Takve keramičke ostatke nala-zimo u celoj dubini sloja od 2-5 metra ispod povr-šine.” [2]

“Moje datovanje osnivanja Vinče u doba prelaza iz 7. U 6. vek pre Hr. naišlo je na opoziciju drugih nau-čnika. Ostajući pri svome datovanju Vinče, ja ne mogu na ovom mestu, zbog oskudice prostora dis-kutovati tako krupno i važno pitanje o datovanju preistorijskih kulturnih predmeta i pojava u Dunav-skoj Dolini.” [3]

U svom finalnom datiranju Vasić je odredio slje-deće:

“Kulturni sloj u Vinči, moćan 10,5 m., imaće se, pre-ma tome, razdeliti, na osnovi karakterističnih odlika, u tanje slojeve kojima će odgovarati kraći vremenski periodi u vremenskom interval od oko 1600 godine pre Hr. do oko 6 godine po Hr.” [4]

Zašto nikad nisu spomenuli isplažene jezike na skulpturama Vinče? Zašto nikad nisu spomenuli is-plažene jezike na skulpturama kulture Lepenskog Vira, kulture starije od Vinče?

Zašto nikad nisu spomenuli isplažene jezike na prikazima tračanskih heroja i na kamenim keltskim glavama? Zašto nikad nisu spomenuli prikaze is-plaženih jezika na amajlijama s kraja stare i početka nove ere, na slovenskim idolima i na srednjovije-kovnim stećcima sve do sredine 19. vijeka po Sr-biji? Zašto?

Zašto preko sto pedeset godina ni riječ nisu kazali o isplaženim jezicima na antropomorfnim likovima Sunca? To je istina koja svjedoči bitisanje vedskih Srba na Balkanu i Podunavlju od prvih postotopskih vremena do danas.

..............................
[1] Miloje M. Vasić, Žuto brdo; Starinar, Novog reda godina VI, 1911, str. 67, 72.
[2] Ib.
[3] Miloje Vasić, Dunavska Dolina i Italija u gvoz-denom dobu; Starinar, Treća Serija, Knjiga XIII, Dr-žavna Štamparija Kraljevine Jugoslavije, Beo-grad, 1938, str. 30.
[4] Miloje M. Vasić, Preistoriska Vinča I; Beograd, Izdanje Državne štamparije, 1932, str. 97.

BOG PATAR I SRBI PATARENI

 

Stećci nisu baština nemanjićkih grkoortodoksnih Sr-ba, nisu ni Bošnjaka muslimana niti rimokatoličkih Hrvata! Stećci su naslijedje srpskih starovjernih jazi-čnika i dvovjernih pravoslavnih krestjana, u Zako-niku cara Dušana tkz. "poluverci" (Član 9), od Save Nemanjića nazvanih "babuni" i "bogumili". Rimoka-tolička crkva naziva ih "patareni," po Apolonu, bogu Sunca iz likijske Patare u Maloj Aziji:

“PĂTĂRA (-orum) grad u Likiji, na istočnoj strani ušće Ksantosa sa prostranom lukom, hramom i pro-ročištem Apolona PATAREUSA.” [1]

"Patara, grad u Likiji, gdje se nalazilo slavno pro-ročište Apolona, izgleda da je svoje ime izveo iz istog korijena 'Patar'. (Herod. Knj. i, gl. 182.). Sam bog je ponekad nazivan 'Patareus, Hor. Od. Knj. iii, od. iv. stih 64.), što je riječ koja je potpuno jednaka njegovom drugom nazivu 'Thircus'.“ (Macrob. Sat-urn. Knj. i, gl. 9.)" [2]

Po bogu THIREUSU (Thyrèus) Grci i Rimljani pro-zvali su Rasene (Etrurce) TIRCIMA (grčki: Τυρσηνοί Tyrsēnoi, Τυρρηνοί, Tyrrhēnoi; latinski: Tyrrhēnī, Tyrr-hēnia).

"Monasi, nezadovoljni ovim preobražajem Baal-Moloha, ili boga Patara, u sveca, bogohulno su predstavili Patrika tvrdeći da je vatra koja je iz njega izlazila vjera u Sveto Trojstvo." [3]

Iznad citirani autor BOGA PATARA poistovjećuje sa biblijskim BAAL-MOLOHOM, feničanskim BALOM ili BELOM, BOGOM SUNCA.

"Kolosalna Memnonova statua u Tebi je Patora, ili proročki lik. Bila je Patara u Likiji; Petra u Ahaji slič-nog je značenja. Pethor i Pethorw bijaše mjesto gdje je lažni prorok Balam boravio. Čini se da je to mjesto u Arabiji, kasnije poznato svetilište Alilat, od Rimljana nazvano Petra.

Πατηρ, Pater, kada se koristi u religijskim obraća-njima Grka i Rimljanja, ne znači Otac, Roditelj, već se odnosi na božanski uticaj božanstva zvanog Pa-tor. Ne samo bogovi, već hijerofanti u mnogim hra-movima, posebno sveštenici koji su u obavljali pro-slave misterija, bili su Patari: dakle je to nesumljivo religijski termin uvezen iz Egipta." [4]

"PAT. Vrsta egipatskog žezla korištenog od starješi na ili glava porodica." [5]

BOG PATAR je držalac PATA, tj, ŽEZLA, BOG ljet-nog solsticija, bog dugodnevice, vog Vidovdana:

PAT > BAT > BATINA.

PATERICA je episkopsko žezlo (štap) na vrhu ima simbol Sunca u obliku spirale ili je sa dvije zmije ko-je su simboli sunca istoka i sunca zapada, proljeća i ljeta, a krst između njih simbol je prvog dana ljeta, simbol Vidovdana (krst je Svetovidov znak).

Sanskritsko PAṬARÁ je SVJETLOSNA ZRAKA, RE-HA, REA, REJA, RESA [6], englesko PATH je PUT, kanariskI PATA [7]; sanskritski PAṬ znači IĆI, KRE-TATI [8].

PAT + AR + REA > PATAREA = KREĆUĆEG SUNCA REJA.

PAT > PATLICA > PATLJICA = DRŽAČ, NOSAČ.

“Ar, ili Ari, znači vatro-Sunce, na grčkom Ar-es, u Fenikiji i Judeji to je Ar, ‘vatra’ (Iar)….” [9]

"Al je naravno El ili AR ili RA, Sunce." [10]

PAT + AR > PATAR = KREĆUĆE SUNCE.

PAT + AR - EN > PATAREN = SUNCOKREĆUĆI = SJAJNI.

“Patareni zvali su svoju crkvu apostolskom, a to će reći, da je (bar po tradiciji) njen osnivač bio jedan od apostola.” [11]

U ovoj temi nema PATA-KARTI, životvorno Sunce je pobjednik nad avramskim bogovima i zato oni ćute pred prikazima Sunca isplaženog jezika, jer njima to znači sljedeće:

"Hebrejska riječ - פטר, PATAR - ispravno znači RAS-CIJEPITI, OTVORITI, znači širom otvoriti usta, ras-tegnuti usta u podrugljivosti i preziru." [12]

U gornjem dijelu freske iz Arilja je Nemanja, a desno od njega je Grk Jefrem, predstavnik vizantijske Ortodoksne crkve. Ispod lijevo su Ortodoksni svestenici sa svetackim oreolima oko glava, a desno su krstjani dvovjerci, tkz. "bogumili" ili "patareni".

Pored glava arhijereja u desnom gornjem vrhu donje polovine freske jasno piše:
+ПОЛОВѢРNНЦН (u donjem dijelu N i H su napisani kao ligatura). To su poluverci 9. člana Dušanovog zakonika (slika ispod), desno).

Avramske religije su mlade religije, A BOG PATAR je iz vedske religije Arjana, najstarije duhovnosti postpotopskog svijeta:

"Prije pet hiljada godina, ili možda ranije, Arijevci, koji tada nisu govorili ni sanskrt, ni grčki, ni latinski, zvali su ga Dyu Patar, Otac Nebeski." [13]

Sanskritsko DYÚ (DY = DI) za DIV znači VATRA, SJAJ, BLJESAK, SVJETLOST, DAN, NEBESKI; gr-čki ZEVS, latinski JUPITER. [14]

Ima li iko od bivših i današnjih Srba da ne zna šta znači srbsko DIV? Naravno da nema i baš DIVOTA!

…………………….

[1] John Lempriere, Lempriere's Classical Dic-tionnary, abridged by E.H. Barker; London: Long-man, Brown, Green and Longmans, 1843, pg. 439.

[2] George Stanley Faber, A Dissertation on the Mysteries of the Cabiry, Vol. II; Oxford, The University Press, 1803, pg. 152.

[3] Ib. p. 400.

[4] Jacob Bryant, A Mythological, Etymological, and Historical Dictionary, London, 1793, pg. 332.

[5] William Ricketts Cooper, An Archaic Dictionary: Biographical, Historical, and Mythological, from the Egyptian, Assyrian and Etruscan monuments and papyri, London: Samuel Bagster and Sons, 1876, pg. 415.

[6] Monier Monier-Williams, A Sanskrit-English Dict-ionary, Oxford, At The Clarendon Press, 1956, pg. 579.

[7] William Reeve, A Dictionary Canarese and Eng-lish; Revised, Corrected and Enlarged by Daniel Sanderson, Bangalore: The Wesleyan Mission Press, 1858, pg. 626.

[8] Monier Monier-Williams, Ib. pg. 579.

[9] S. F. Dunlap, The Origin of Ancient Names of Countries, Cities, Individuals and Gods; Cambridge,

Metcalf and Company, 1856, p. 7.

[10] James George Roche Forlong, Rivers of Life, Vol. I; London: Bernard Quaritch, 1883, p. 16.

[11] Ćiro Truhelka, Testament gosta Radina, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Sveska XXIII, Ze-maljska štamparija, Sarajevo, 1911, str. 369.

[12] Albert Barnes, Notes on the Old Testament: Cri-tical, Illustraive, and Practical, The Book of Psalms, Vol. I; London: Blackie and Son, 1847–1885, pg. 196.

[13] Maks Müller, Lectures on the Origin and Growth of Religion, New York: Charles Scriber's Sons, 1879, pg. 209.

[14] Monier Monier-Williams, Ib. pg. 478, 499.