Thursday, May 1, 2025
O OGAVNO LICEMJERNOM KARAKTERU DANAŠNJIH SRBA
Wednesday, April 30, 2025
PASJI DANI I SVETI HRISTOFOR
Pasja zvijezda je Sirijus, najsjajnija zvijezda saz-viježđa Veliki pas (Canis Major). Drevni narodi znali su da pred ljeto Sirijus nestaje na zapadnom dijelu večernjeg neba i nakon kraćeg perioda pojavljuje na istoku pred izlazak Sunca. Dani između nestanka Sirijusa na zapadnom večernjem nebu do njegove pojave na jutarnjem istočnom nebu nazvani su “pas-ji dani” (latinski: Canicular).
Po crkvenom "predanju" Hristofor je bio divovskog rasta, orijaš. To je sazviježđe Orion, odmah iznad Sirijusa. Sirijus je glavna i najsjajnija zvijezda saz-viježđa Veliki pas (Canis Major) i po njemu sveti Hristofor ima pasju glavu. Da, upravo je to ale-gorijska priča ovog sveca: Hristofor je Orion sa Sirijusom!
U kalendaru Ortodoksne crkve dan Svetog Hristifora je 2. maja gregorijanskog kalendara (19. aprila julijanskog). U naše vrijeme “pasji dani” počinju početkom maja nestankom Oriona i Sirijusa na zapadanom nebu i traju sve do polovine avgusta kad se Sirijus i Orion pojavljuju pred izlazak Sunca na istočnom nebu (vidi priloženu mapu neba). Isus je Sunce, divovski orijaš Hristofor je Orion, pseća glava Hristoforova je znak Sirijusa u sazviježđe Veliki pas.
A šta je velika voda preko koje Hristofor prenosi Isusa (Sunce)? Pogledamo li mapu ljetnog neba, vidimo da Sunce od maja do avgusta prelazi preko Mliječnog puta i galaktičkog meridijana. Mliječni put je velika voda preko koje orijaš, Hristofor (Orion) prenosi Isusa (Sunce) na drugu stranu rijeke. Na priloženoj ikoni desni kolovrat je Sunce maja, lijeva kolovrat je Sunce avgusta, a između je desna ruka sa mačem i to je pravac galaktičkog meridijana sa snagom ljetnog Sunca. Dakle: Isus je Sunce, Orion sa Sirijusom je Hristofor, a Mliječni put je velika voda (plava zona na mapi neba).
Reljefna slika na stećku dvovjernog krstjanina u Barevištu kod Lištice u Hercegovini je slikovno is-pričana prehrišćanska i hrišćanska simbolika Sun-čevog tog ljetnog prelaska preko kraka Mliječnog puta. Konjanik je Sunce (Svetovid), pas je zvijezda Sirijus u sazviježđu Veliki pas (Canis Major), jelen je sazviježđe Orion. "Kad lovac uhvati jelena, počinje ljeto", tj. kad Sunce dođe do Oriona, počinje ljeto i to se zbiva u večernjim satima krajem aprila i nema Oriona na nebu sve do prvih svitanja početkom avgusta.
"I pristupivši učenici rekoše mu: zašto im go-voriš u pričama?
A on odgovarajući reče im: vama je dano da znate tajne carstva nebeskoga, a njima nije da-no. Zato im govorim u pričama, jer gledajući ne vide, i čujući ne čuju niti razumiju.
Jer ko ima, daće mu se, i preteći će mu; a koji nema, uzeće mu se i ono što ima.
Zato im govorim u pričama, jer gledajući ne vi-de, i čujući ne čuju niti razumiju." (Matej 13,10-13)
Ko još razuma ima, eto mu je objašnjena priča o di-vovskom orijašu Hristoforu koji je prenio malog Isu-sa preko velike vode, ali malo je danas, vrlo je malo danas ljudi sa razumom.
Tuesday, April 29, 2025
NA STEĆKU SUNCE ISPLAŽENOG JEZIKA
Prikazi isplaženog jezika na skoro svim antropo-morfnim likovima stećaka ruše sve laži o suštini vje-re srbskih dvovjernih krstjana, tj. pravoslavnih Srba srednjeg vijeka i savremenog doba. Dušanov zakonik krstjane dvovjerce naziva poluvercima:
"9. O poluvercima: I ako se nađe poluverac koji je uzeo hrišćanku, ako ushte, da se krsti u hri-šćanstvo, a ako se ne krsti, da mu se uzme žena i deca i da im se dade deo kuće, a on da se izgna." (Dušanov zakonik, Član 9)
"U Srbiji opet zvali su ih Babunima jer ih je najviše bilo oko planine Babune nad Prilepom u Maćedoniji, ili Po luvercima, jer su se dosta držali i Pravoslavlja. - Međutim, oni sami u Bosni i Hercegovini nazivahu se uvek samo Hriš ćanima ili Krstjanima.” [1]
Nisu ih zvali samo bogumilima i babunima, nego i vajunina (ВѢУΝI) i to svjedoči jedna studenička fre-ska strašnog suda:
“Broj Bogomola bio je u to doba već prilično velik, pa su i neka ugledna vlastela srpska pripadala toj jeresi, koja 16 je bila mnogo bliža starom srpskom Mnogoboštvu nego Pravoslavlje.” [2]
“Balkanske gravure, s prikazom para jahača okrenu tih jedan prema drugome, upućuju da su ta božan-stava mitra istička, a ne grčka. Međutim, uključe-njem ljiljana i svastika na njihovim gravurama ste-ćaka, pretpostavljam da je Daleki istok porijeklo kulta, original magova, kroz magovski surbanizam snažno prisutan u Bugarskoj, te u paganskoj Rusiji, također. Možda su ove ikone slikane ili gravirane od surbanita/hrišćansko 'dvovjerje’.” [3]
"Nemanja je prvi otpočeo da i ovo zlo tamani u srpskom narodu. Ali je u ovome malo uspeo, i ako je mnoge i za to izbio i proterao iz zemlje; pa čak i vampire palio. Ta nesre ćna mana i bolest, koja beše prenesena u narod još iz neznaboštva, beše se tako duboko ukorenila, da ju je bilo čisto ne moguće uništiti. Ona je u narodu vazda trajala, pa čak i danas u XIX prosvećenom veku još u veliko traje.” [4]
“Ali i ako su se Srbi pokrstili i pak su zadržali i na dalje mnoge svoje običaje iz neznaboškog doba. Tako su o prazniku Božiću, vršili sve one običaje koje su vršili o nez naboškom prazniku Koledu: ložili Badnjak, mesili česnicu; imali polažajnika i t. d. što i danas traje. Isto tako zadržato je, i do današnjeg dana održano je, neznaboško verovanje u: vile, veš-tice, zmajeve snove, vradžbine i t. d. što treba iskorenjivati, jer je to neistinitio i štetno.“ [5]
"Po povratku iz Carigrada Nemanja ustane protivu bogumila i ostataka mnogoboštva. Dva glavna uz-roka pokre nula su ga na takvu radnju. Bogumili su štitili plemenski 18 sklop i bili protivnici crkvene jerarhije. Kako je bilo preve deno jevanđelje na slovenski jezik, oni u njemu nađu oslonac za “КРЬCTIANCKO” bratstvo. Nemanja je ništio ple-menski život i zavodio državnu centralizaciju, crk-venu jerarhiju, pa se sukobi s bogumilima. Zato ih Nemanja oglasi svojim pro tivnicima, a jerarhija je-reticima i protivnicima Božijim.” [6]
Istoriografi pišu i stećci svjedoče, ali današnji Srbi pravo-slavci, Bošnjaci muslimani i Hrvati rimokatolici iako sve svojim očima gledaju, neće da priznaju istinu. To su dušom pokvareni i djelima zli ljudi i nije čudo što se tolika ljudska krv po Balkanu od njih proljeva. Bez stida i sramote, bez trunke grižnje savjesti i bez straha od grijeha oni uporno javno lažu i sebi i drugima, Bogu u oči lažu. Zaista su posljednja generacija pred Sudnji dan!
..............................[1] Radoslav M. Grujić, Pravoslavna Srpska Crkva, Izdavačka knjižarnica Gece Kona, Beograd, 1921; II izdanje (reprint) Svetlost – Kalenić, Kragujevac, 1989, str. 38.[2] Ibid, str. 14.[3] John Smith, Christianiti’s Greatest Controversy – Prelude to Genocide, Archangel Publishing, Victo-ria, Aus tralia, 2004. p. 176-177.[4] Nikanor Ružičić, Istorija Srpske Crkve, Knjiga druga, Kraljevska srpska državna štamparija, Beo-grad, 1895, str. 29.[5] Milan S. Ubavkić, Istorija Srba po domaćim i stranim izvorima i piscima, Knjiga I, Drugo prera-đeno i do punjeno izdanje, Štampano u Kr. sr. drž-avnoj štampariji u Beogradu, 1886, str. 82.[6] Pantelija Slavkov Srećković, Istorija srpskoga na roda, Knjiga II, Kraljevsko-srpska državna štampa-rija, Beo grad, 1888, str. 25.
NA STEĆKU SUNCE ISPLAŽENOG JEZIKA
Govna srbska, bošnjačka i hrvatska sve vide, ali ću-teći kriju istinu. Bezbožnih lažova zajednička zav-jera protiv Istine! Da nije ovog Sunca sa stećaka ne bih znao koliki su to neljudi i teško pravedniku koji među njima živi.