Wednesday, January 4, 2023

DVIJE DECENIJE LAGANJA O TKZ. 'SRBSKOM KALENDARU"

 
Iz godine u godinu ista grupa srpskih, ili ko zna čijih lažova pod srpskim imenima, uporno lažu Srbima o postojanju nekakvog "vinčanskog srbskog kalen-dara" sa 5508 godina do hrišćanske ere. I kako jedni lažovi umore, laž preuzimaju njihovi jarani i jaranice i nastavljaju sa laganjem, a narod k'o narod, smućen, iscrpljen i izgubljen hvata se na svaku slatku laž da duši olakša i sebi kakvo-takvo ljudsko i srpsko dostojanstvo vrati, pa čitajući o toj laži bude mu lakše. Tako kroz tu i ostale njihove laži postaje sljedbenik i i poslušnik lažova, ne shvatajući da je krajnji cilj lažova potpuno rasrbljavanje Srba, is-korijenjivanje srpskog uma i srpske duše iz svakog Srbina i ukupnog srpskog naroda.
Slučajno sam naletio na stranicu "Srbsko carstvo uči iz prošlosti" čiji su administratori meni godinama poznati lačovi i smutljivci naroda Andjelka Galantic i Đorđe Petković. Jedna od najnovijih tema bijaše ova o tom lažno nazvanom "srbskom" kalendaru.
Priključim se grupi i u komentaru ponudim im da oni iznesu na vidjelo sve svoje dokaze koji svjedoče da je to zaista srpski kalendar, a ja ću im na to pokazati sve svoje dokaze koji svjedoče da oni nisu u pravu. I ne bi nekoliko sekundi, oni mene blokiraše, jer i oni su svjesni da lažu.

Jan Gyllenbuk, Encyclopaedia of Historical Metrology, Weights, and Measures, Vol. 1; Birkhäuser, Cham, Switzerland, 2014, p. 268. ISBN 978-3-319-57-596-4                                            ISBN 978-3-319-57598-8 (eBook)

Konstantinopoljska era: fiksiranio je stvaranje svijeta na 5508. godinu prije Hrista (William Smith and ‎Samuel Cheetham, A Dictionary of Christian Antiquities, Vol. I; London: John Murray, 1875, pg. 623-624).

W. H. De Puy, The Methodist Centennial Year-Book for 1884, New York: Phillips & Hunt; Cincinnati: Walden & Stove, 1884, pg. 23.

Pogledajte koliko je bilo kalendara na temo vremena od stvaranja svijeta do Isusovog rodjenja.
Faksimil iz knjige Nikodima Milaša, Crkvena Pravila, Pravila svetog peto–šestog Vaseljenskog sabora - Trulski sabor, Pravilo 3, Novi Sad, 1895, str. 442-443.


Od stvaranja Adama do hrišćanske ere vremenski poredani biblijski događaji Septuaginte (Zaharije Orfelin, Večiti kalendar, Beč, 1783, str. 289).

Franz Miklosich, Monumenta Serbica Spectantia Historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii; Viennae, Apud Guilelmum Braumüller, 1858, I (str.1.)

Ni po čemu to nije izvorni srpski kalendar, osim što je kod onda rijetkih pismenih Srba i njihovih pisara bio u upotrebi od 12. vijeka pa do dolaska oto-manske okupacije u 15. vijeku. Ruska crkva taj kalendar uvodi u crkvenu upotrebu tek 1634. godine.
To je kalendar romejske Ortodoksne crkve koja je koristila i danas koristi Bibliju zvanu Septuaginga ili Prevod Sedamdesetorice. Hronologija ove Biblije nije sistemaski obrađena i nizajući godine od stvaranja svijeta i Adama bilo je Crkvi je bilo teško napraviti jedan vremenski redoslijed od tog vre-mena do Isusovog rođenja, odnosno do hrišćanske ere, jer događaji Septuaginte nisu strogom u vremenskom nizu, neke godine nedostaju.
Septuaginta, poznata i pod imenom "Prevod sedamdesetorice", verzija je hebrejskog Starog zavjeta, koja je, kažu, radi potreba aleksandrijske biblioteka prevedena na grčki sredinom 3. vijeka stare ere. Po njoj je crkva vijekovima pokušavala da sklopi hronologiju biblijskih događaja i nakon nekoliko prethodno različitih hronologija 691. godine na Trulskom vaseljenskom saboru ozvaničen je crkveni kalendar Konstantinopoljske ere sa 5508 godina od početka stvaranja svijeta do hrišćanske ere. Dakle se ne radi ni o kakvom originalnom srbskom kalendaru, to je njihova laž.
U pokušajima da naprave taj hronološki niz događaja i likova od Adama do Isusa, do prve pojave pomenitog "srbskog" kalendara crkveni kalendarci su kroz vijekove napravili više varijanti tih kalendara koji su brojali godine od Stvaranja do Isusovog rođenja:
  1. kalendar Antiohijske ere: 5969 godina,
  2. Pashalna era: 5905 godina,
  3. sedamdeset interpretatora: 5872 godine,
  4. Prva aleksandrijska ere: 5624 godine,
  5. nepoznati autor: 5578 godina,
  6. Avgustinova era: 5551 godina,
  7. Konstantinopoljska martovska era: 5508 godina,
  8. Konstantinopoljska septembarska ere: 5500 godina,
  9. Flavius Josphus (Anitiquites) i Julius Aficanus (Chronographai): 5500 godina,
  10. Druga aleksandrijska era: 5493 godine.
  11. Treća aleksandrijska era: 5472 godine,
  12. ...
Najstariji istorijski zvanični izvor pominjanja ovog "srbskog kalendara" tj. kalendara Konstantino-poljske martovske ere, je Treći kanon Šestog vaseljenskog sabora (Trulskog) održanog 691. godine:
"Pošto je blagočestivi i hristoljubivi car naš oslovio ovaj sveti i vaseljenski sabor u pogledu toga, da oni koji su ubrojeni u kliru i drugima božanstvene darove dijele, budu čisti i neporočni služitelji i dostojni mislene žrtve velikoga Boga, Koji je žrtva i Arhijerej, i da budu čisti od skvrne, koja je uz nekih od njih prionula od nezakonitih brakova; obzirom na to, što su podvlasni presvetoj crkvi rimskoj pre-dlagali, da se ima obdržavati sva strogost pravila, a podvlasni prijestolu ovog Bogom čuvanog i car-skoga grada praviločovjekoljublja i snishođenja,- otačaski i bogoljubno složivši i jedno i drugo, da ne bi ostavili ni krotost slabom, ni strogost oštrom, navlastito pak, kad je zbog neznanjaprekršaj zahvatio dosta veliko mnoštvo ljudi, zajednički ustanovljujemo za one, koji su se dva puta ženili bili, pak su pod teretom grijeha sve do petnaestog dana prošloga mjeseca januara, minulog četvrtog indikta, šest hiljada sto devedeset devete godine ostali, i neće da od istoga k sebi dođu, da imaju kanoničkome svrgnuću..." (1)
Postoji i zapis zabilježen 836. godine u crkvenom dokumentu nazvanom "Pismo trojice patrijarha caru Teofilu":
“Datiranje je dostavljeno za sinod: ‘u mjesecu aprilu, 14. indikta, godine 6344’ (μμνὶ Άπριλλίῳ ỉνδικτιῶνος ẟˈ, ἔτους ,ςτμδˈ), što odgovara aprilu 836." (2)
Ne postoji nikakav Savin srpski crkveni kodeks iz 1119. godine jer je Sava rođen tek 1174. godine. Dakle je to očita javna sprdnja sa neupućenim narodom.
Laž je i to da je kod Srba Sv. Sava prvi počeo da koristi taj kalendar, Sava je taj kalendar proglasio dravnim kalendarom Raške. Najstarije datiranje ovim kalendarom je zapis župana Stroje iz godine 1114. godine, skoro 100 godina prije Save:
ЖУПАN СТРОЕ ВЕСТОЛМИЮ. ЖУПАNИЦА ЕГО СИМА.
В ЛѢТО. ҂АРДІ.
СІО ПЕТРАХИЛЬ ДА БУДЕТЬ МОNАСТИРУ У СТЬNЕЩИ.
 (3)
Na jednom srednjevijekovnom stećku u Radimlji kod kod Stoca (slika ispod) zapisana je 6666. godina (1158. god.). Dakle je i to prije Svetog Save.
Prvi koji je oko 2000. godine pustio naučnu patku o "srbskom kalendaru", tj. prvi koji je slagao, je Dragomir Antonić, a pačiće su počeli da legu i prodaju You-Tuberima Milan T. Stevančević i Slobodan M. Filipović, kao neki njihovi epigoni kojima je laganje duševna strast. Po svijetu mnostvo knjiga starih i novih koje pišu o tom kalendaru i njegovom postanku, manite se lazova, pobogu!
Da li su srpski lažovi od nekoga ucjenom natjerani da lažu, da li su od nekoga masno plaćeni da lažu, ne znam, ali oni i dalje lažu pa lažu, a novinari za pare sve njihove laži šire u narod.
..............................
(1) Nikodim Milaš, Crkvena Pravila, Pravila svetog peto– šestog Vaseljenskog sabora - Trulski sabor, Pravilo 3, Novi Sad, 1895, str. 442-443.
(2) Juan Signes Codoñer, The Emperor Theophilos and the East, 829–842, Routledge Taylor and Francis Group, London and New York, 2016, p. 367.
(3) Franz Miklosich, Monumenta Serbica Spectantia Historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii; Viennae, Apud Guilelmum Braumüller, 1858, I (str.1.)

Sunday, January 1, 2023

GROB SVETIH VRÁČА KOZME I DAMJANA U SRBIJI




"1. Slemenjak Stojana Ivanovića, skutonose iz Klenja, ima natpis na obe krovne površine.⁹² Po autoru, tekst je napisan kapitalnim pismom u srpskoslovenskoj recenziji. Oblik slova i epigrafske odlike samoga natpisa doprinose datovanju u XV. vek. Pretpostavlja se da je spomenik nastao pred pad despotovine ili nešto kasnije, posle pada Smedereva, kada je najkasnije mogao umreti skutonoša Stojan, pošto je prethodno, u Klenju, 'uz božiju pomoc', podigao, ili obnovio danas nepoznatu crkvu vračeva Kuzmana i Damjana. Titulu skutonoše verovatno je dobio posle nekog osvajanja srpskog despota ili bosanskog kralja. Natpis glasi:
† А СЕ ЛЕЖИ РАБЬ Б(O)ЖИ ВРАЧ КУЗМ(АNЪ)
И ДАМЪѢN А У ИМЕ СТОѢNЬ ИВАNОВИ(ЧЬ)
(С)КУТОНОША АТАХЬ (Ж?)E У ДОБРИ ЧАСЬ
…ДА МИ Б(ОГ)Ь ДОБРИ П(ОМЩЬ?) И ХРА(МЬ)
…Ь И ПОСТАВИШИ… …УМ…ЛА..
А У
…ЧА РАДИТЬ С БРАТωМЬ РОДА Д МИСКОГ(Ь
И КО ТЕ МИ КАМЕNЬ СОВОГА МѢСТА (В)ЗЕТ(Ь)
ДА МИ Ю ОП…
ЬПРѢ ДЬ Б(ОГО МЬ ИЛИ) ТКО МИ ТЕ(ЛО?) УКВА
РИ КУNЕМЬ
…ИТИ УБИ(О) ГА Б(О)Г(Ь)
čitanju L. Pavlovića:
A se leži rab (sluga) Božji vrač Kuzman/ i Damjan a u ime Stojan Ivanović/ skutonoša, lud (prazan) i u dobri čas/ da (de) mi Bog dobri pomoć (?) i hram/...i postaviši.../ šta raditi sa braćom roda (a) do (a) miskog (ljudskog)/ i ko će mi kamen s ovoga mesta uzeti i da mi/ je otvjet (?) (odgovoran)/ pred Bogom ili tko mi telo (?) ukvari (kosti pretresa)/kunem/ i ti ubi(o) ga Bog." [1]
A sad obratimo pažnju na sljedeće:
"Pod sljemenjakom s natpisom koji pominje Stojana skutonošu iz Klenja nađena su dva skeleta, jedan nad drugim koja svjedoče o sekundarnom sahranjivanju pod stećima." [2]
Na samom početku natpis nam kazuje sljedeće:
"Ovdje leži rab Božji vrač Kuzman i Damjan."
To su dva čovjeka i u grobu su nađena dva skelete jedan nad drugim. Po predanju Kuzman i Damjan ubijeni su istovremeno, a na smrt od vlasti osuđene osobe bacaju se u zajednički grob i zato su tijela jedno preko drugog, tj. jedno iznad drugog. Grob je jedan i uzak, jer je grobaru lakše iskopati takav grob, nego li da kopa duplo širi.
Pretpostavljau, a ne tvrde sa sigurnošću, vrijeme ukopa niti vrijeme podizanja stećka, nego na osnovu oblika slova i epigrafike misle da je to XV vijek. Srednjovijekovni natpisi na stećcima svojim oblikom slova i epigrafikom skoro svi liče jedni drugima kao jaje jajetu, te vršiti datiranje samo po tome zaista nije naučni dokaz i baš zato što nije, oni ne tvrde, nego pretpostavlaju da je to XV vijek. Dakle može biti i XIV i XIII i XII jer isti takav oblik slova nalazi se i Nemanjinim poveljama i u Miroslavljevom jevanđelju i ne znamo da li je isti ranijim vijekovima, pisanih dokumenata nema, Nemanja sve uništio.
Za prevod Lj. Stojanovića tvrde da je pogrešan i oslanjaju se na prevod L. Pavlovića, ali koliko je i on tačan? Šta je sa semantikom na ovom natpisu, da li su prevodi svih riječi i da li je smisao cijelog natpisa tačan?
Poznato je da su stećci pretežno vlaška, tj. baština Rašana, a Rašani su Ilirski Kelti, tj. Tračani i šta ako i ovom natpisu ima ilirskih, tj. keltskih, odnosno tračanskih riječi?
Uzmimo za primjer čuveno stećansko ASE, koje, ne znajući šta znači, S. Novakovic čita kao АСѢE, a povučen inercijom onog skraćenog zamjeničkog slovenskog SE od SEBE, L. Pavlović piše ASE kao dvije riječi: A SE? Šta ASE bukvalno znači i odakle potiče?
Bukvalni smisao riječi ASE je OVDJE i riječ je čak iz vremena Egipćana i egipatsko AS, AS-T znači:
a) STAN, BORAVIŠTE, GRAĐEVINA, SVETILIŠTE [3];
b) egipatsko AS, AS-T znači MJESTO, STANIŠTE, SJEDIŠTE, PRESTOL [4].
Keltsko (gaelik) ASTAIL znači MJESTO, BORAVIŠTE, ZGRADA [5], skoro isto srpskom ASTAL. Galsko AS, ASE kao prilog mjesta znače BORAVIŠTE, LEŽIŠTE, POČIVALIŠTE [6]. Ne nekim stećcima umjesto ASE LEŽIT piše ZDJE POČIVAET, što je jasno da je to slovenska varijanta.
Drugi pogresno prevedeni dio natpisa je izraz А У ИМЕ. Ni ovdje se ne radi o slovenskim riječima, nego opet o ilirskim, tj. keltskim, odnosno o riječima brigijskih Gala:
1. jedno od značenja galskog A je značenje prijedlog genitiva, te galsko Cals a bara znači puno hljeba [7];
2. jedno od značenje galskog je DUG (u vremenskom smislu to je DALEK, DALEKI [8];
3. galsko IME znači IZDANAK, POTOMAK [9] (nekad su se imena uglavnom davala po precima).
Izraz А У ИМЕ znači DALEKOG POTOMKA.
Naziv (С)КУТОНОША potiče od galskog SCUTELL sa značenjem POSUDA, ZDJELA, TANJIR, TANJUR [10]; latinsko SCUTELLA, SCUTULA postanjem od keltskog SCUTELL [11], a tome je izvorni smisao NOSAČ, DRŽAČ, atributi Sunca. Potpuni smisao riječi SKUTONOŠA shvatamo uz galsko АТАХЬ.
АТАХЬ je slozenica od AT + AH:
• AT = ZLO [12];
 AH = JAD, TUGA [13]
AT + AH > ATAH ili АТАХЬ znači GRESNIK TUZNI. Tome odgovara grčko AtaoAto [14] postanjem od grčkog ᾱτ, ἄτη [15] sa značenjem užasna patnja [16]; hebrejsko Hhataarapsko, haldejsko, siraik i etiopsko greška [17]. Tako СКУТОНОША АТАХЬ znači NOSAČ GRIJEHA, GREŠNIK.
Natpis:
† А СЕ ЛЕЖИ РАБЬ Б(O)ЖИ ВРАЧ КУЗМ(АNЪ)
И ДАМЪѢN А У ИМЕ СТОѢNЬ ИВАNОВИ(ЧЬ)
(С)КУТОНОША АТАХЬ (Ж?)E У ДОБРИ ЧАСЬ
Najvažnije u prevodu:
OVDE LEŽI SLUŽITELJ BOŽJI VRAČ KUZMAN
I DAMJAN DALEKOG POTOMKA STOJANA IVANOVIĆA,
NOSAČA GRIJEHA (Ž?)E U DOBRI ČAS
To je grob svetih vrača i braće Kozme i Damjana, a stećak sa natpisom postavio je njihov daleki potomak Stojan Ivanović. To što Stojan kune ako mu neko oskrnavi spomenik i kosti u grobu, tj. ako oskrnavi njegov trud oko spomenika i svetog groba ispod, to je česti pripovjedači stil govora kod Srba. Šta puta zaprijetimo ovim riječima: "Nemoj da mi neko ovo dira, da ga munja ne bi ubila!"
Tu u Klenju kod Šapca bio je grob svetih vrača Kozme i Damjana i oni su iz tog kraja. Crkva je slagala da su oni Arapi (otkud Arapi sa tavim imenima) i slagala je da su ubijeni u Maloj Aziji. Mislim da je to neko sve znao, jer nakon arheološke pretrage, stećak je odnesen i danas tu nema ni stećka ni znaka groba, a možda nema ni kostiju ovi svetih Srba.
U natpisu na drugoj krovnoj strani stećka piše da je podizanje stećka rad sa braćom:
С БРАТωМЬ РОДА Д МИСКОГ(Ь)
Ovo D (Д) ispred МИСКОГ(Ь) jeste galski prilog koji potvrđuje nadoknadu, kompenzaciju, saučesništvo MISKOG RODA [18].
MISKI je pridjev od MISIJA koje je sinonim nazivu MOESIJA. Govoreći o Homerovim Misima u Maloj Aziji (xiii,5) Strabon kaže:
“I oni sada žive tamo u Trakiji i zovu se 'Moesi' - bilo da se njihov narod iz ranijih vremena tako zvao i da je u Aziji ime promijenjeno u 'Misi', ili (što je prikladnije za istoriju i pjesnikovu izjavu) da se u ranijim vremenima njihov narod u Trakiji zvao 'Misi'." [19]
Riječ МИСКОГ(Ь) u prevodu L. Pavlovića znači LJUDSKI, a to značenje upravo ima galsko MOES, s tim da jo znači POŠTOVANJE, ULJUDNOST [20].
Od osnove MOS je srpsko MOZAK, pa eto, rode srpski, razmisli, razmisli...
_______________________
⁹² Tekst natpisa je prvi objavio Lj. Stojanović (Stojanović 1926, br. 9809), a kompletno ga analizirao L. Pavlović, čija će razmatranja biti ovde iznesena (Pavlović 1970, 49-65); Prvo čitanje natpisa od Lj. Stojanovića se u mnogome razlikuje od ovog, pored ostalog, u nastavku teksa na drugoj plohi on je video reči АСѢE РАДИТЬ СЬ БРАТИωΜЬ РОДА ДАШСКОГА (?)…” Prema mišljenju G. Tomović, koje mi je usmeno saopšteno, natpis je pogrešno pročitan, međutim, danas je to nemoguće proveriti na terenu." 

..............................
[1] Emina Zečević, Mramorje – stećci u Zapadnoj Srbiji, Beograd, 2005, str. 75.
[2] Ib. str. 81-82.
[3] Laurence Austine Waddell, Egyptian civilization of Sumer origin & real Chronology, Luzak & CO, London, 1930, Plate XXXI.
[4] Ib.
[5] Neil M’Alpine, A Pronouncing Gaelic Dictionary, Second edition, Published by Stirling & Kenney, Edinburgh, 1833, p. 21.
[6] Jean-Baptiste Bullet, Mémoires Sur La Langue Celtique, Tome II; Besançon: Claudi-Joseph Daclin, 1759, p. 92, 93.
[7] Ib. p. 1.
[8] Ib. Tome III, p. 463.
[9] Ib. p. 44.
[10] Ib. p. 345.
[11] Ib.
[12] Ib. Tome II, p. 98.
[13] Ib. p. 25.
14. Ib. p. 98
[15] Henry George Liddell and Robert Scott, A Greek-English Lexicon; Oxford: The Clarendom Press, 1883, p. 241.
[16] Jean-Baptiste Bullet, Tome II, p. 98.
[17] Ib.
[18] Ib. p. 427.
[19] Strabon, Geografija, 7, 3, 10.
[20] Jean-Baptiste Bullet, Tome III, p. 171.

Tuesday, December 27, 2022

RUKA NA STEĆKU





 Ruke kao motivi na stećima javljaju se kroz srednji vijek pa kroz moderno doba sve do 20. vijeka i to je još jedan neoborivi dokaz da su steći kulturna bašina Srba jazičnika (Rodovjeraca) i Srba dvovjeraca (krstjana).

Monday, December 26, 2022

SVASTIKA - PUT SVJETLOSTI



Staro groblje srpskih izbjeglica sa Kosova, druga polovina 19. vijeka, Rajacke Pimnice (Pivnice), Negotin, Srbija.



Staro groblje srpskih izbjeglica sa Kosova, druga polovina 19. vijeka, Rajacke Pimnice (Pivnice), Negotin, Srbija.


Sanskritsko SVA isto je sanskritskom SVAR [1] sa značenjem SVJETLOST, SUNCE [2], isto srpskom SVA u srpskom SVANUĆE, SVAT, SVATOVI, S(H)VATANJE. Isto SVA koje je u engleskom SWAN (labud) sa značenjem BIJEL, jer i pomeranskih Slovena SWANTOVID znači BELOVID, BELI VID.
Rekosmo da sanskritsko SVA znači isto kao i SVIT, isto kao SVET: SJAJ, SVETLO. Ovo SVA je u riječi SVASTIKA i SVASTIKA je složenica od SVA-S + TIKA, dakle od dvije punoznačne riječi:
1. SVA-S
2. TIKA
SVA je SJAJ, SVJETLOST, a šta je TIKA? To je izvedenica od sanskritskog ṬĪK (√ṭīk) sa značenjem IĆI, KRETATI SE, PUTOVATI [3]. Tako SVASTIKA bukvalno znači PUT SVETLOSTI, PUT SLAVE, PUT SUNCA.

 Po prikazima svastike na srpskim nadrognicima možemo zaključiti da svastika kao vedska tradicija kod Srba traje sve do 20. vijeka.

................................
[1] Arthur A. Macdonell, A Sanskrit-English Dictionary; London, Longmans, Green and Co., 1893, p. 1282.
[2] ib. p. 1281.
[3] Monier Monier-Williams, A Sanskrit-English Dictionary; Oxford, The Clarendon Press, 1960, p. 429-430.

BOG SVAROG I BOŽIĆ SVAROŽIĆ






Pri stvaranju judaizma u 6. i 5. vijeku stare ere pisci Biblije koristili su dotadasnje stare njima poznate religije. Tako su zapisali i ovo:
“Bog je oganj koji spaljuje.” (5. Moj. 4, 25)
Vidite: BOG je OGANJ i nebeski oganj je SUNCE. Možda je Bog u ovom našem Suncu, možda u nekom dalekom u centru vasione Suncu, možda u nekom drugom nevidljivom Suncu, ali BOG JE OGANJ, BOG JE SUNCE I KROZ NAŠE SUNCE ODRŽAVA ŽIVOT NA ZEMLJI I NEMA DRUGOG ŽIVOTVORNOG BOGA DO TOG BOGA!
I Bog iz tog mističnog Sunca zrači životvornom energijom kroz svu vasionu. To zračenje nauka naziva elektromagnetnim talasima, osnivači Crkve to nazvaše Svetim Duhom, uglavnom, tim zrače-njem stvara se i održava život i na Zemlji i u drugim svjetovima.
I pošto je Bog OGANJ, u drevna vremena ljudi su slikovno prikazivali znakom ili tamgom OΓ: slovo O je glava i na slovu O, tj. na glavi, je slovo Γ ili je slovo Ր (feničansko P, tj. П).
Kod Srba, i ostalih od Srba postalih Slovena, BOG SVAROG bio BOG VASIONE. Njegovo ime je osmišljeno po smislu nekoliko kombinacija prastarih riječi. Prva kombinacija je SVA + ROG. Ovo SVA je sanskritska riječ sa značenjem SVOJ VLASTITI STVARALAC I SVAČIJI [1].
Druga kombinacija su iste riječi sa još opširnijim značenjem: SVA + ROG. Ovdje SVA znači IĆI, KRETATI SE, PUTOVATI [2].
Treća kombinacija je sa istom riječju SVA, samo sa dugim A na kraju: SVĀ. Ovako izgovoreno SVĀ znači SVAR [3] i to su NEBESA; SVJETLOST NE-BA; SUNCE [4], dakle OGANJ.
Druga riječ i imenu SVAROG je ROG. Svi znamo šta je ROG, ali najstariji ROG, izvorni ROG je SUNČEVA ZRAKA, a ona je samo od Sunca produ-ženi OG, tj. OGANJ, jer grije. Tako se ime SVAROG etimološki može tumačiti i kao SVA + ROG i kao SVAR + OG.
I riječ KRUG postanjem je od OG jer je današnje KRUG postalo od starog oblika KROG (u slove-načkom KRUG je i danas KROG). U riječ i BOG tako-đe je OG i BOG bukvalno znači JESTE OG, JESTE OGANJ; ZNAK OG, ZNAK OGNJA.
SVAROŽIĆ je mali sin SVAROGOV, mali bog i poš-to nije veliki, on je BOGIĆ, tj. BOŽIĆ, mali OGANJ, SVAROGIĆ (prlaskom G u Ž od SVAROGIĆ dobi-jeno je SVAROŽIĆ).
Svarožić je mlado Sunce KOLEDO, početak novog kalendarskog KOLA i rađa na zimskog solsticija kad Sunce dođe na svoj južni prestol u svojoj najnižoj tački južnog neba (-23,5° deklinacije). To je prava, prirodna kalendarska Nova godina, a uoči tog dana je Badnji dan.
Da bi se pripomoglo Suncu protiv Crnoboga koji zadobija vlast na zemlji kroz sve duže noći i sve kraće i hladnije dane, na izmaku Badnjeg dana u veče pale se vatre. Na vatrama gore gore mladi Perunovi hrastovi, kako bi se kroz njihovu vatru oslobodila Sunčeva svjetlost apsorbovana u drvo prethodnog ljeta i na taj način osnažila snaga Sunca Bjeloboga u borbi protiv Crnoboga. I sljede-ćeg dana Sunce prestaje da pada, zaustavlja se i počinje polako da se vraća ka nebeskom ekvatoru i početku proljeća, umanjujući vlast Crnoboga kroz kraćanje noći i duljanje. Pod raznim imenima taj dan se slavio širom svijeta, kod Srba je personificirano kao rođenje Mladog Sunca, Malog Boga Božića Svarožića.
Neko će reći da je to slavljenje prirode i da nema veze sa proslavom Boga a ja njih pitam: šta bi bilo da se Sunce ne zaustavi tog dana i da nastavi da pada sve dok se ne izgubi iz horizonta? U tom slučaju žvot bi na sjevernoj Zemljinoj polulopti nestao u mraku leda. A ko je podesio da se Sunce zaustavi i vrati proljeću? Podesio je BOG STVO-RITELJ, dakle se kroz proslavu prirodnog zbivanja tog dana slavi i BOG STVORITELJ PRIRODE.
Ne zaboravimo i ovo: početkom hrišćanske ere Badnji dan padao je na 24. decembar julijanskog kalendara, što odgovara 6. januaru gregorijanskog kalendara. Današnji pravoslavni Badnji dan kalen-darski je star 2000 godina i uzet je iz prehrišćanskih vjera. Rađanje mladog Sunca nove sezone perso-nificiranog u rođenje Božjeg sina u hrišćanstvo je uneseno iz prehriš-ćanskih religija. Tako je hristi-janizacijom Srba i Svarožić postao novorođeni Isus, ali je badnjak i dalje ostao badnjak koji Crkva pokušava da podvali narodu kao nekakav od njih izmaštani "budnik". Crkvenom laganju nikad kraja!
Sve do nasilne hristijanizacije srpskog naroda, srp-ski i svi slovenski narodi Jazičnici, Staroverci ili Rodoverci slavili su Boga Sunca i dane vezane za kalendarske sezone. Moćnici Crkve zabraniše slav-ljenje Boga po kalendarskim prilikama odredivši da se Bog slavi po danima posvećenim stvarnim ili izmišljenim ljudima. Tako odvojivši vjeru od prirode i Boga Stvoritelja prirode i oni proglasiše čovjeka za Boga, tj. Bogočovjeka, današnjeg iluminatskog Čov-jekoboga.
..............................
[1] Monier Monier-Williams, A Sanskrit-English Dictionary; Oxford, The Clarendon Press, 1960, p. 1275, 1278.
[2] Ib. p. 429-430.
[3] Ib. p. 1282.
[4] Ib. p