VIDOVDAN NA LEPENSKOM VIRU

 Ljetni solsticij, juni 21. Sunce se pomalja iza Treskavca. Kuće Lepenaca imaju oblik Treaskavca.  

Na ulazu u kuću ispred ognjišta kamenom je iscrtan Treskavac, a ognjište je simbol Sunca.

Sunce se penje na vrh Treskavca .Oko ognjišta kao simbola Sunca je oreol sa zrakastim znacima V.

Izlazeće Sunce 21. juna na Treskavcu.

Treskavac kao oltar Sunca. Kuće Lepenskog vira i ognjista u kućama gradjeni su po izgledu Treskavca u jutru na dan ljetnog solsticija.

Oko ognjišta okomito su pobijene kamene ploče da dočaraju zrake izlazećeg Sunca na Treskavcu.

        Kuće Lepenaca imaju oblik brda Treaskavac na lijevoj, suprotnoj obali Dunava. U svakoj kući na ulazu ispred ognjišta kamenom je iscrtan Treskavac. Ognjišta u tim kućama simbolično predstavljaju vatru izlazećeg Sunca na tom brdu rano jutrom na dan ljetnog solsticija (ljetne dugodnevnice i prvog dana ljeta).

        Ognjište sa vatrom u kući  svakog Lepenca simbolično predstavlja vatru Sunca Boga na njegov najduži i najsunčaniji dan godine. Okomito pobijene kamene ploče u znaku  latiničnog slova V oko ognjišta iscrtavaju zrake izlazećeg vidovdanskog Sunca. Kameni žrtvenici i idoli iznad ognjišta ukrašeni su solarnim simbolima.

        Sve to svjedoči da su Lepenaci obožavali Sunce  kao Boga svjetlosti, vatre, toplote i života.

Fotografije: Vidovdansko jutro 21. juna nad Treskavcem i kuća sa ognjištem žitelja Lepenskog vira. Na prvoj slici desno jasno se vidi ognjište kao vatrena glava Boga Sunca sa oreolom.

....................................
Izvor fotografija brda  Treskavac: http://www.novosti.rs/%D0%B2%D0%B5%D1%81%D1%82%D0%B8/%D0%BD%D0%B0%D1%81%D0%BB%D0%BE%D0%B2%D0%BD%D0%B0/%D1%80%D0%B5%D0%BF%D0%BE%D1%80%D1%82%D0%B0%D0%B6%D0%B5.409.html:567273-Sunce-se-dvaput-radja-nad-Lepenskim-virom

ROSH HASHANAH I CRKVENA NOVA GODINA 2015. GODINE

 

        Ove 2015. godine judejska Nova godina (Rosh Hashanah)  i pravoslavna crkvena Nova godina padaju na isti dan: 14. septembar. To je u stvari 1. septembar julijanskog crkvenog kalendara. Po crkvenom predanju tog dana u šestom danu stvaranja svijeta Bog je stvorio čovjeka.

 

        Pretpostavimo da je na onaj dan kad je stvoren čovjek bio ljetni solsticij, prvi dan ljeta kad je Sunce na najvišoj tački sjevernog neba, jer za tako veliki događaj treba i najveći i najčasniji dan godine što Vidovdan zaista jeste.

 

        To je dakle bio Vidovdan 1. septembra julijanskog kalendara. Koliko je to dana udaljeno od današnjeg Vidovdana koji po astronomskom vremenu u naše vrijeme pada na 8. jun julijanskog kalendara. Od podne 1. septembra do podneva 21. juna je 85 dana ili 2040 sati, tj. 122 400 minuta. Ta razlika vremena skoro svakih 128 godina kroz julijanski kalendar u odnosu na gregorijanski izazvala je pomijeranje Vidovdana za jedan dan na niži datum od onog 1. septembra ka današnjem 8. junu. Da vidimo koliko je godina potrebno da se nakupi 122 400 minuta:

 

 122 400 : 10,8 = 11 333,33333 godina

         Po Bibliji je jedan dan stvaranja trajao 1 dan, a po apostolu Petru možda i 1000 godina, dakle za Bibliju trajanje stvaranja svijeta uopšte nije važno. Međutim,  Velika piramida pokazuje da je jedan dan stvarajnja trajao 100 godina da je čovjek stvoren u šestom vijeku 571,8 godina od početka stvaranja:

        11 333,33333 + 571,8 = 11 905,13333 godina od početka stvaranja svijeta do 1906. godine hrišćanske ere. Po zvaničnom kalendaru SPC ljetni solsticij na dan 8. juna julijanskog kalendara (21. jun greg.) otpočeo je 1900. godine (proračunska razlika u odnosu na zvanično kalendarsko stanje je 5 godina i 1,6 mjeseci, što je zanemarljivo u odnosu na toliko dug period vremena). Da je ovo tačno, svjedoče nam crkveni pravoslavni kalendari za 1899 i 1900. godinu (donje slike):

 

Pravoslavni crkveni kalendar za januar 1899. godine pokazuje da je pravoslavni  Božić bio 25. decembra julijanskog ili 6. januara gregorijanskog kalendara (Izvor: Orao - veliki ilistrovani kalendar za godinu 1899., izdanje Srpske manastirske štamparije u Gornjim Karlovcima).

 

Pravoslavni crkveni kalendar za januar 1900. godine pokazuje da je pravoslavni  Božić bio 25. decembra julijanskog ili 7. decembra gregorijanskog kalendara, što znači da je napunjena kalendarska razlika vremena od jednog dana i po tropskom gregorijanskom kalendaru pravoslavni Božić nije više 6. januara gregorijanskog, već 7. januara gregorijanskog kalendara (Izvor: Orao - veliki ilistrovani kalendar za godinu 1900., izdanje Srpske manastirske štamparije u Gornjim Karlovcima).

 

        Šta sve to znači? Znači da je tačna tvrdnja Pravoslavne crkve da je čovjek stvoren 1. septembra i znači da je tačno vrijeme stvaranja svijeta koje pokazuje Velika piramida.

 

...............................

Časopis "Orao" za 1899. godinu: http://www.digitalna.nb.rs/wb/NBS/Novine_i_casopisi/Orao_1875-1902/II-14865-1899#page/2/mode/1up

 

Časopis "Orao" za 1900. godinu: http://www.digitalna.nb.rs/wb/NBS/Novine_i_casopisi/Orao_1875-1902/II-14865-1900#page/3/mode/1up

 

Izvori za kalendarsku razliku od 10 minuta i 48 sekundi: https://www.google.ca/?gws_rd=ssl#q=julian+calendar+gregorian+10+minutes+48+seconds&tbm=bks



BOG DODOL, DODOLA I DODOLSKE PJESME

        Najstarije srbske obredne pjesme su dodolske pjesme. Uz određeni scenski ritual dodolske pjesme pjevaju se za vreme ljetnje suše. Cilj im je da umilostive Boga da pusti kišu. U svom Rječniku Vuk Karadžić piše:

        "Nekoliko djevojaka, kad je suša, idu po selu od kuće do kuće, te pjevaju i slute da udari kiša. Jedna se djevojka svuče do košulje sa svijem, pa se onako gola uveže i obloži različnom travom i cvijećem tako, da se nigdje ne vidi ni malo, i to se zove dodola (načinila se kao dodola - reku djevojci, ili ženi, koja se mnogo nakitila po glavi): pa onda zađu od kuće do kuće. Kad dođu pred kuću, onda dodola igra sama, a one druge djevojke stanu u red i pjevaju različne pjesme; potom domaćica ili drugo kakvo čeljade uzme pun kotao ili kabao vode, te izlije na dodolu, a ona jednako igra i okreće se. U dodolskijem se pjesmama na kraju uza svaku vrstu: oj dodole, dodole!"

Mi idemo preko sela

Mi idemo preko sela,

oj dodo le!

moj božole!

a oblaci preko neba,

oj dodo le!

moj božole! 

Iz oblaka prsten pade,

oj dodo le!

moj božole!

ujagmi ga kolovođa,

 oj dodo le!

 moj božole!

Pogledajmo ovaj refren:

“oj dodo le,

moj božole.”

Kad se izgubi znanje o značenju jedne riječi, onda se i riječ pogrešno zapisuje, jer vidimo da narodni pjevač u molitvenom obraćanju “oj dodo le, moj božole” obraća se Bogu, snishodljivo mu tepajući riječju “Božole”. Pošto je Božole hipokoristika imena Bog, onda je tom Bogu ime Dodol i pjesmu je trebalo zapisati ovako: 

Mi idemo preko sela,

oj Dodole,
moj Božole!
a oblaci preko neba,
oj Dodole,
moj Božole! 
Iz oblaka prsten pade,
oj Dodole!
moj Božole!
Ujagmi ga kolovođa,
oj Dodole!
moj Božole!

Bogu je ime Dodol! Pogledajmo sljedeću pjesmu:

Molimo se Višnjem Bogu

Molimo se Višnjem Bogu

Oj dodo, oj dodole

Da udari rosna kiša

Oj dodo, oj dodole
Da porosi naša polja

Oj dodo, oj doodle

I šenicu ozimicu

Oj dodo, oj doodle

I dva pera kukuruza

Oj dodo, oj dodole.

 (Zapisano 1976. godine, selo Boljare, Vlasotince. Kazivač Olga Milošević. Zabilježili: Ljiljana Milošević, učenica i nastavnik Miroslav Mladenović)

Prepišimo i ovu pjesmu po pravilnom izgovoru narodnog pjevača:

Molimo se Višnjem Bogu

Oj Dodo, oj Dodole!

Da udari rosna kiša

Oj Dodo, oj Dodole!

Da porosi naša polja

Oj Dodo, oj Dodole!

I šenicu ozimicu

Oj Dodo, oj Dodole!

I dva pera kukuruza

Oj Dodo, oj Dodole!

I ovdje narodni pjevač tepa svom Bogu Dodolu zovući ga Dodo. Ko je Bog Dodol (Dodo)?

        Drevni Pelasti imali su božanstvo sa imenom Dodona, što je po profesoru Radivoju Pešiću isto kao i pelaški Domatros, isto kao i slovenski Dažbog (Dajbog):

     “I upravo sarmatskim pismom nastao je monogram pelaškog božanstva Domatros koji od Pelasta preuzimaju i Krićani pre XVIII pre Hrista. Milan Budimir nas izveštava da ‘glavno muško božanstvo ima arhaičan kult u epirskom naselju Dodoni sa osobenim sveštenicima i kaluđerima negrčkog porekla’. Dopuštena je veza starobalkanskog, dogrčkog, što će reći Pelaškog htonskog božanstva Do-dona, Do-matros, odnosno Dios sa Dažbog i to s toga sto sporedni oblik za Dažbog glasi Da-bog.” (R. Pešić, Optužujem ćutanje, Pešić i sinovi, Beograd,  2001, str. 41)

I kakve veze ima pelaško muško božanstvo Dodona (Domatros) i slovenski Dažbog sa bogom Dodolom (Dodom)? Ima, ima veze, samo polako!

        Pogledamo li riječ Dodol, u njoj odmah uočavamo srbsku riječ do za koju danas tvrde da je prijedlog koji uvijek označava kretanje od jednog do drugog mjesta. Danas to jeste prijedlog, ali nekad davno u starini to je bila jednosložna imenica do u značenju linija, pravac, razmak, mjera, vrijeme i tu riječ i danas imamo u riječi dob, doba. Nalazimo je i u sanskritskom dolaa što znači ritam, zamah, mah, osciliranje. Zar Sunce nema svoj ustaljeni ritam izlaska, kretanja i zalaska? Zar to nije svakodnevno osciliranje Sunca? Uzmimo sanskritsko bhaa (svjetlo) i dodajmo ispred srbskog do: do-bha > doba.  I eto linije, eto mjere vremena trajanja svjetlosti (dana) od izlaska do zalaska Sunca, od istoka do zapada: do-ba > doba. Dakle u riječi Dodol riječ do znači razmak, trajanje, vrijeme.

        Velšani su Kimbri, a Kimbri su samo jedno od drevnih imena Srba. U jeziku engleskih Velšana Kimbra (Cymrieg language) i danas postoji riječ dodol. Velško dodol sastoji se od  dvije proste riječi: do-dol. I šta dodol znači? Znači postavljen, namješten, centriran. Velško dodi znači staviti, postaviti, namjestiti, dati, a velško dodiad je postavljanje, davanje, darivanje. I u svim navedenim velškim riječima riječ   do je nosilac potvrdnog značenja: da (jest), a riječ dol znači kriva linija,  krivulja, a to isto znači i srbsko dol. I evo na crtežu grafičke predstave značenja imena Dodol ili Dodo:

 

Dodol (Dodo) je ime Boga Sunca.

 

        Bog Dodol (Božole Dodo) je Sunce, Bog Sunca, Višnji Bog, kasnije Perun i Dažbog), a djevojka ogrnuta travom i cvijećem je Dodola (Zemlja). Tako je dodolskim ritualom simbolično-scenski predstavljena veza ljudi sa  Bogom Ocem Suncem i Majkom Zemljom, a od Boga Dodole tražena kiša ovdje je potreba Majke Zemlje da od Sunca Oca bude kišom kao nebeskom spermom oplođena da bi ljudima rodila ljetinu.

        Tako od pelaskog božanstva Dodone (Domatrosa), pa preko srbskih dodolskih pjesama i imena boga Dodole dolazimo do velšanske riječi dodol sa jasnim dokazom da su i Srbi i Velšani Kimbri  porijeklom i od Pelasta kao potomaka Jafetovog sina Gomera po kome su i ime dobili: Gimiri, Khumri, Cimerijani, Cimeri, Kimmeri, Kimbri, Simbri, Zimri, Sirbi...
   

SUMERSKI PIKTOGRAFSKI ZNAK *BOL

Tabla VI-VII. - Analogije raznih arhajskih pisama. Na osnovu više izvora (R. Pešić, Vinčansko pismo i drugi gramatološki ogledi. Beograd, 1995, str. 61).

 

Sumerski piktografski (cuneiform) način pisanja riječi VO (engleski OX) oko 3000. god. st. ere.

 

        U sanskritu riječ VO glasi BALINTOS, u tračkom bijaše BOLINTOS, a u savremenom srbskom nakon prelaza B u V  je VOL (pošto se u nominativu L našlo na kraju sloga, prešlo je u O te danas imamo VO sa dugim O na kraju)). Sumerski piktografski znak sastoji se  od dva znaka vinčanskog pisma: ∇-˄ (B-L) = *B(O)L, gdje je ∇ (B) glava vola, a obrnuto ˄  su rogovi: V.

LEPENSKI ILI LABENSKI VIR?

Zevs u liku labuda sa boginjom Ledom (Letom).

        Ptica labud dobila je ime po svojoj bijeloj boji. Korijen riječi labud je lab-. I hajdemo sad po tragu ovog korijena sirom Evrope i svijeta citatom iz knjige Pavela J. Šafarika “O poreklu Slovena”:

        “- Labaea, Lebaea, Λαβαία, Λεβαία (горња Македонија, eig. III. Dard., 456. пре Хр.) Херодот године 712 пре Хр.; данас Лаб на реци Лаб, на северној падини Скордиска, Шар; положај јасно произлази код Херодота:
 

        ‘Gavanes, Aeropus, Perdoccas ех Argo in Illyricos  profugerunt, et ex Illyriis transgressi superiorem  Macedoniam pervenerunt ad urbem Lebaeam’ [VIII].

        Године 137. одавде су побегли назад према Грчкој на планину Бермиус у доњој Македонији, преко једне велике реке која је у време раста била непремостива (то је Axios, сада река Вардар, тачно на путу Lebaea за Bermius: о бујицама упореди Византијце): из чега се јасно види да Лебеон и Бермиус нису могли бити тако близу. као што се то обично мисли [Крусе и др.)

        - Labeatis (језеро у Далмацији. 19 пре Хр.Ј Лив.. Страбон. Плин.. Птол.: данашње црногорско Блато.

        - Labutza Λάβουτζα (Дард., 527- 550) Прок., данашња Лабица на реци Лаб, према садржају и грађи заиста словенски; упореди Лабе река у Чешкој, такође Лабнице извор Елбе, Леба, Лабиава, река у Пруској, Либа река у Курланду, Либеђ некада река у кијевском, Лаборца река у Землину, Лаба притока реке Кубан, Лабинец планина у Чешкој, Лебско, Лебедноје језеро у Пруској, Русији, Λαβινετζα Лабинец у Далмацији код Конст. П., Лабун, Лабиеда, Лабнов, Лебедин град у Русији и др.; све у свему од льбъ, a-lb-us, бео, отуда лебоудъ, лабоудъ, лабуд, лебеда, келтски алп од чега Алпе, бела брда, снежна брда;…”

         Vidimo da je rijeka Laba u današnjoj njemačkoj postala Elba jer su značenja imena Laba i Elba ista: bijela. Oko Labe u Polablju živjeli su Polabljani. Tako sve riječi sa korijenom lab- u citatu Šafarikove knjige imaju značenje bijel. Pošto je korijen lab- i u riječi labud, dakle riječ labud znači bijel. Otkud to? To je za početak ove priče, a sad idemo dalje.

      U riječi Lab je sanskritsko ab kao dio riječi  abjiniipati što znači Sunce. Sanskritsko  abja  je lotus, a lotus raste iz vode kao rezultat sunčeve vatre i vode. Sanskritsko abda je vrijeme godine, dok sanskritsko abhaa znači  sjaj, divota, veličanstvo, čar. Od oblika ab metatezom je  nastalo ba (Bal). Od ba izvedeno je be (Bel), da bi vremenom be prešlo u pe (sanskritsko peru = vatra, sunce, Perun). Sjetimo se Herodotove priče o brigijskoj riječi becos (bekos) kao najstarijoj riječi na svjetu koja je značila hljeb. Vremenom je od becos postalo pekos (peći). Sve to kazuje da je Lab sa korijenom ab- stariji od oblika Bal i Bel.

         Riječ Laponija izvedena je od korijena lab-: Lab-onija > Laponija, što znači bijela, jer je ta zemlja pokrivena snijegom. Stanovnik Labonije je Labonac, tj. Laponac. Ime Liban nastalo od laban što znači bijel. Hebrejsko ime Laban takodje znači bijel.

        Pošto lab znači bijel, dakle Lab, Bal, Bel i Alb četiri su riječi istog značenja:  bijel. Dnevno Sunce je bijelo. Sunce je nekad bilo Bog, te je Bijeli Bog prvo nazvan Lab, pa Bal i na kraju Bel. Na sanskritu bijela je sveta (śveta), a to isto znači i srbska riječ sveta, te je ime srbskog Boga nekad bilo Belobog, Beli Vid ili Svetovid.

         Imena Bal i Bel su poznata su kao imena Boga i bogova, ali Lab kao ime Boga nije poznato. Vidjeli smo da je nosilac značenja u imenu Lab sanskritsko ab-. Može li se tom korijenu ući u smisaoni trag? Može i idemo ka tome!

        Bog daje ljudima život i hranu. Božiji dar je dobitak ljudima. Pogledajmo kako glasi riječ dobitak u nekim jezicima:

 

Sanskrit:  labha = dobitak, znanje, razumijevanje, uživanje,

Sanskrit: labhya = dobitak, znanje, razumijevanje, uživanje,

Indonezija: laba = dobitak,

Malezija: labah = dobitak,

Malayalam: lābhaṁ = dobitak,

Pendzab:  lābha = dobitak,

Hindu:  lābha = dobitak,

Sinhala: laābha = dobitak,

Telugu: lābhaṁ = dobitak,

Irska: leaba = dobitak

 

Sve nabrojane riječi postale su od istog korijena lab-. Od ovog korijena nastala je i riječ hljeb. To je prvo i čovjeku najvažnije davanje od Boga Sunca. Od oblika hlab i riječ se razvijala ka današnjem obliku hljeb zvan i beli kolo > beli kolač.  Usne su labrnje, jer se u njih unosi lab i kad neko jede, on laba, što je dalo lapa (b > p), kasnije klopa. Stari oblik pohlaban (ko puno jede) danas je pohlapan i pohlepan. A sve je postalo od lab, a Lab je ime Sunca, a Sunce je bilo Bog koji daba (da-ba), Bog Daba. Sanskritsko da znači davanje, darivanje, a sanskritsko bha znači svjetlost, toplota, grijanje, stvaranje. I eto drevnog izvornog značenja sanskritskog korijena ba-: u semitskim jezicima ab ili av, ponekad abu ili ava znači otac. Tako i Daba znači Davalac Otac, Dajbog.

 

        Sunce se kreće, a ono što se kreće, a ipak je fiksirano na jednom mjestu (ovdje nebu), je labavo. Značenje riječi labavo prenijelo se na sve fiksirano što se u istom mjestu pokreće: labrnje (usne) se kreću pri jedenji i pričanju. Nekadašnje govoriti bilo je laprdati (< labrdati) a danas je to samo u pejorativnom, rugačkom značenju. Tako je Sunce Lab (Bijelo Sunce) svojim ponašanjem na nebu uticalo da su i neke riječ po Sunčevom imenu i ponašanju Sunca nastajale.

        Idemo sad do Lepenskog vira:

 

        “Na Lepenskom viru smo našli tri znaka. Oni su od kamena, postavljeni ili ukopani kraj

žrtvenika. Njihovi oblici su: A – Δ – Λ

        Posmatrani iz različitih uglova, oni menjaju svoju formu, a samim tim sugerišu i novu sadržinu. Promena svetlosti takođe učestvuje u ovom procesu. U zavisnosti od doba svetlosni zraci sunca padaju iz različitih uglova pa na taj način bacaju svetlost na pojedine delove ovih znakova, što dovodi do toga da se oni razdvajaju, spajaju, ili uz promenu pozicije posmatranja komponuju novu formu, što im opet daje novu sadržinu.” (Radivoje Pešić, Vinčansko pismo i drugi gramatološki ogledi. Beograd, 1995, str. 4.)

 

        Dakle su u Lepenskom viru kraj žrtvenika nađena tri znaka: A – Δ – Λ. Tu su dva potpuna jasna dva slova: A i L, dok  je treće slovo u ovom položaju slovo Δ, a možda u obrnutom smijeru može biti i slovo B. Pogledajmo ovu sliku iz knjige Alberta Pajka “Moral i Dogma”:

Trougao u oreolu iza Božije glave je znak slova B, a to isto slovo samarićanskog pisma nalazi se desno trouglu sa istim položajem. Tu su tri trougla sa tri početna slova imana Boga: Samash (dole desno), Lug (dole lijevo) i Bal (slike iz knjige “Morals and Dogma, A. Pike).

Ako je znak  Δ  u obrnutom položaju, onda je to slovo B, te natpis A Δ Λ izgleda ovako: ΛA∇

                                                              L              A            B

Tako dobijemo riječ Lab, a nađeno je baš kod žrtvenog oltara. Čitano s lijeva to je LAB, čitano s desna to je BAL. U položaju sa bazom ka zemlji znak Δ je D (Zemlja, dom, kuća ljudska), a sa bazom ka nebu znak ∇ je simbol neba kao Božije kuće. Ujedno je to znak i Božijeg smrtonosno bolno-boduće nebeske strijele vatre i groma. Lepenci su se bavili ribolovom, dakle su čamcima plovili širokim Dunavom, a grom često udara ljude u čamcima na vodi. Tako vidimo da je Lab isto što i Bal, isto što i Bel, isto što i Beli, isto što i Sunce, isto što i Bog Sunca, isto što i Daba, isto što i Dajbog,  isto što i Otac Davalac.

 

Ovu sarmatsku tamgu S. Rjabčikov cita ra-be pokazujući da je ra donji znak, a be gornji (vidi tekst sa linka u fusnoti). 

 

        Petar Skok u svom Etimologijskom rječniku kaže za riječ lijep (lep) da je najvjerovatnije nastala od sveslovenskog i praslovenskog  pridjeva *1ёръ i kaže:

“Vjerojatno je taj semantički razvitak u vezi sa staroslavenskom kulturom zemlje, blata: lončarstvom, gradnjom kuća (pletera) od blata, itd.”

Kako neko nekome može biti lep zato jer ga podsjeća na blato!? Isto tako neki tvrde da je Lepenski vir dobio ime po lepiti (blato). Sanskritsko lepayati, na koju se Skok poziva, znači mazati, a znamo da srbsko lijepiti (lepiti) znači spajati nešto nečim ili nešto sa nečim. I kakve to veze ima sa smislom riječi lep (lijep)?

        Latinsko bellus znači lep (lijep). To je danas u italijanskom bello, bellisimo. U portugalskom je bela (belo), u španskom je bello.  Sve ove riječi za ljepotu  upućuju na bjelinu, na svjetlost, na Sunce, a u srbsko lep kažu upućuje na blato!? Kod nas kao da vlada pravilo: ako je neko naučnik, ili je lud, ili mu je namjera da proizvodi ludake.

      Sanskritsko labhya označava fizičku i karakternu ljepotu: čuven, ugledan, stasit, kršan, pristojan, prikladan, razuman, dobitan, uspješan, pravi. I u sanskritskom labhya  korijen je lab-. kao i u njemačkom: lieblich, lieb (drag, voljen, mio, ljubak, ljubazan, dobar, vrijedan, lijep). Njemačko lieblich, lieb postalo je od sanskritskog labhya, koje potiče od još starijeg  Lab, sto je ime Boga i koje je u srbskom dalo lep: lab > leb > lep. Lep je onaj što je fizički i duševno i sličan Bogu Labu.

Lab - Bal

 

        U ono drevno vrijeme Lepenski vir zvao se Labeni vir, Labenski vir (Beli vir), u kojem je bio žrtvenik bogu Labu sa natpisom LAB ( ΛA∇ ). Drevni Lepenci, sljedbenici boga Laba, bili su Labeni, potonji Slabeni, tj.  Slaveni. Otud i mnoštvo onomastičkih naziva širom Evrope izedenih od imena Lab.

...........................

Some Remarks on the Scythian and Sarmatian Religion:

http://www.anthroglobe.info/docs/Sergei/scythian-sarmatian-religion.htm

ZABLUDE I LAŽI

        Utuvili su nam u glavu da je Kosovo dobilo ime po ptici kos. Ako je to tačno, po čemu je Kosmaj dobio ime? Po ptici kos? Molim vas, nemojte da se zezamo i pravimo mutavi.

 

         Kosovo je dobilo ime po keltskoj riječi kos, koju su Latini počeli pisati svojim načinom: cos. Keltsko cos ima više značenja: rupa, udubljenje, nizina, krivulja, kriva linija, kosina.

 

 

        Pogledajmo trougao: kosinus (cosine, lat.) ugla alfa (α) dobije se kad se visina podijeli za dužinom hipotenuze, koja je zapravo kosa linija gledajući iz mjesta ugla alfa (α). U odnosu na vrh trougla mjesto ugla alfa (α) je u dnu, u rupi. Pravac hipotenuze je kriva linija CA i to je kosina, kos (cos) i kos(ina) ide prema vrhu A. Svaka kosina se završava vrhom, visom. Oštra linija brda je kosa, na vrhu glave je kosa, ali je kosa za košenje trave savijena, kriva i dobila je ime po jednom od značenja keltske riječi cos.

 

 

         Uzmemo li da je tačka A vrh nekog brda, izlazeće Sunce prvo će osvijetliti taj vrh. Gledajući iz tačke C u taj osvijetljeni vrh reći ćemo da je Sunce sinulo i po tome je nastala latinska riječ trigonometrije: sinus.
 

      Tako je i keltsko Kosmaj sastavljeno od dvije rijeci: Kos-maj. Kos je rupa, nizina, a gledanje u vis iz rupe je kosina. Keltska riječ maj (may) vezana za praznik očišćenja (izbjelenja, bijelenja) uz proslavu dana boginje Beltane oko 1. maja. Beltane je paznik Sunčeve vatre. Keltsko Bel znači svijetli, svjetlosni, sjajni dakle znači bijeli jer je danom Sunce bijelo, a riječ tan znači vatra (srbska imena Tanasija, Tanasko, Tana, Dana).

        Keltsko may u riječi Kosmaj ima isto značenje kao i srbska riječ mah: sila, snaga, moć. Keltsku riječ maj i dalje nalazimo u nekim srbskim riječima: majka, maja, Maja, zamajac.  Sunce je vatra i Sunce pri izlasku ukoso vatrom, kao svojom snagom (bjelinom, svjetlošću), prvo sine na vrhove brda, u cijeloj okolini prvo sine na brdo Kosmaj. Ovdje  Kos znači kosina, kosa, a u krajnjem smislu je vis koji se nalazi na kraju kosine.

 

 

         Pogledajmo i satelitski snimak Kosova: Kosovo je u nizini, u rupi između visokih planina. Dakle opet keltska riječ kos (cos). Kelti su bili Cimerijani, Cimeri, Cimbri, Simbri, Sirbi, Serbi, Sebri, Srbi. Dakle ptica kos nema veze sa imenom Kosovo.