KAD LAŽOV PROGOVORI, INTERNET SE USMRDI

        Kaze jedan alhemicar da crkveni istoricari nisu mogli to da dokazu da papa nije krunisao Stefana Prvovencanog. Naravno da nisu mogli! A on je dokazao? Cime? Svojom pricom? Koji izvor navodi?

Djura Danicic mu Hrvat? Djura Danicic je rodjen u Novom Sadu, a otac Jovan mu je bio pravoslavni pop. Laz da je Danicic bio Hrvat sve kazuje o ovom alhemicaru, jer kad pred gledaocima odmah na pocetku price izjavi taku gnusnu laz i oljaga covjeka, jasno je da ce kod neupucenih i lakovjernih Srba sve pripremljene lazi lako proci.

 

"Kad se šeta vojvoda Milošu,
Krasan junak na ovom svetu,
Sablja mu se po kaldrmi vuče,
Svilen kalpak, okovano perje;
Na junaku kolasta azdija,
Oko vrata svilena marama;"

 

Sva visoka vlastela imala je pravo da nosi kolastu azdiju, te kolasta azdija i papina kruna (vijenac) zaista nikakve veze nemaju.

 

         Freske sa krunom na glavi Prvovencanoga slikane su kasnije, a ne u vrijeme Stefana Prvovencanoga, cak ne u vrijeme njegovog zivota, te vrsta krune na fresci uopste nije neki dokaz. Freska nije fotografija sa krunisanja. Vukan Nemanjic je bio rimokatolik i krunisan je papinom krunom, a na fresci je prikazan sa istom krunom kakva je na glavi Stefana Prvovjencanog.

         Velikim mnostvom zlata Sava i jeste podmitio papu da mu posalje krunu i to pise Domentijan. Tim velikim mnostvom zlata podmitio je Sava i Nikejskog cara i patrijarha da ga rukopoloze za episkopa i arhiepiskopa u istom danu i na istoj sluzbi sto je kanonima zabranjeno, a ovaj alhemicar ne boji se grijeha, vec kaze da je sve po kanonima. Laze da je to bilo po kanonima. Mitropolit Homatijan je bio najveci kanonista svoga vremena i zato je poslao pismo i carigradskom patrijarhu i Svetom Savi sa naglaskom o ogrjesenje o kanone (koji su kanoni protiv takvoh hirotonisanja navedeno je u mom jucerasnjem prilogu "Hirotonisanje Svetog Save".

 

         Ovo je alhemicareva prica za obicni i totalno neuki i neupuceni narod, a nije ovo alhemicarev doprinos srbskoj istoriji. Posebnao je uocljiva laz da je monah Teodosije bio svjedok vremena Svetog Save. Teodosije je rođen je oko 1246. godine, a Sveti Sava je umro u januaru 1236. godine.

Cijela video-prica je gaganje guske i gusana, narocito “istorijska” prica o cudesima Svetog Save: alhemicar je poceo pricu lazima da je Djura Danicic Hrvat, a zavrsava je hagiografskom pricom o cudesima Svetog Save (nisam cuo da li je spomenuo "cudesnu" Krezovu smrt). Nesto gluplje nisam odavno gledao niti sam gluplje slusao!

 

         Taj alhemicar laze da to ni pas s maslom ne bi pojeo, a mene cudi kako ste vi neki Srbi toliko neupuceni u osnovnu istoriju svog naroda, njegove knjizevnosti, obicaja i kulture.

Jadni ne bili, procitajte sta pise na zvanicnom sajtu Manastira Hilandar (ili je mozda i Hilandar hrvatski, kao sto je i Danicic proglasen od sumanutog ludaka Hrvatom):

"Jeromonah Domentijan, koji je kao iskušenik pratio Savu na putovanjima u Svetu zemlju, napisao je, po želji kralja Uroša (1243-1276.) Žitije Svetoga Save u Karejskoj keliji, 1243.god ili, verovatnije 1254.god.."

..............................

http://www.hilandar.info/strana_sr.php?strana_id=196   

https://www.youtube.com/watch?v=cMfF9gSr91U&feature=youtu.be&app=desktop

BOŽIJA RUKA

SA, GAL = SUNCE, GOSPODAR, GOSPOD.
........................
Izvor tumačenja sumerskog piktografskog znaka i simbola na drevnom indijskom pečatu:

1. L. A. Waddell, Egyptian civilization of Sumer origin & real Chronology, Luzak & CO, London, 1930, p. 202.
2. Waddell A L The Indo Sumerian Seals Deciphered Discovering Sumerians Of Indus Valley As Phoenicians Barats Goths And Vedic Aryans, London, Luzak & Co., 1925, p. 74.

PIKTSKI SIMBOLI

Simbol C kod Pikta (The cross-slab at Hilton of Cadboll St Mary’s Chapel, Scotland) i po arheoloskim nalazistima male Azije i Bliskog istoka.

KUMIRI - NADGROBNICI SRBA KRSTJANA

      Čudan je mentalni sklop većine današnjih Balkanca, toliko čudan da čovjek mora da se zapita da li je ta vecina mentalno zdrava. Kao primjer toga pokazaću par slika starih srbskih stećaka.

Meduza sa isplaženim jezikom kao simbolom žestine.

 

         Na mnogim stećcima srednjeg, pa sve do druge polovine 19. vijeka, vidimo motiv antropomorfnog Sunca sa isplaženim jezikom. Vidjeli su to i svi raniji istraživači stećaka, vidjeli i sve prećutali. Niko ni jednu jedinu riječ nije napisao šta li znači isplaženi jezik na antropomorfnoj predstavi Sunca?

 

         Zašto su to prećutali? Prećutali su iz jednog prostog razloga: nisu se usudili da uzdrmaju i poremete ustaljeni ideološko-politički stav da stećci pripadaju samo srednjem vijeku, jer po zvaničnoj istoriji, svi krstjani su tokom otomanske okupacije konvertirali u islam i krstjana je tada nestalo. Ovo je takođe zvanični nenapisani dogmat svetosavske SPC, zvanični nenapisani dogmat Islamske vjerske zajednice i zvanični nenapisani dogmat Rimokatoličke crkve. Po pitanju vremena i opstanka krstjana oni su tu usaglasili stav da su krstjani nestali u vrijeme Turaka tako što su se svi islamizirali. I onaj koji bi se usudio reći da to nije istina i da su krstjani nadživjeli tursko ropstvo i da jos postoje, toga bi politički rastrgali, a možda i fizički ubili, isto kao što i danas preko svojih umobolnika prijete svakome ko ne igra onako kako oni sviraju.

 

        Šta je dakle isplaženi jezik na figurama antropomorfnog Sunca? To je drevni simbol najčešće viđan kao motiv na predmetima antičkog vremena. Motiv isplaženog jezika antropomorfnog Sunca imaju i prekolumbovske Maje, a Srbi ga bašine sve do druge polovine 19. vijeka. Tako su srbski nadgrobnici istovremeno i spomenik pokojniku i kumir prehrišćanske vjere.

 

         Isplaženi jezik je simbol ljutnje, žestine, sile, vatre, simbol vreline ljetnog Sunca. I taj motiv na stećcima od srednjeg do 19. vijeka, kao još mnogi motivi na srbskim nadgrobnicima kroz cijelo vrijeme ropstva pod Turcima do oslobođenja i slobodne srbske države, taj motiv svjedok je da nisu svi krstjani islamizirani i da nisu nestali pod turskom okupacijom.

 

          Pa ko su bili krstjani? Krstjani su Srbi, oni Srbi što su izdržali tursku okupaciju, oni Srbi što su kroz svo vrijeme turske okupacije nastavili da nadgrobnike svojih pokojnika ukrašavaju simbolima svoje stare prehrišćanske vjere, oni Srbi što svete svoj badnjak, što svoje krsne slave slave, što panaiju i varicu vare, što daće na grobljima za svoje mrtve čine i što na grobovima ponude u hrani ostavljaju, oni i ovi Srbi što još mnogo starih prehrišćanskih i od ortodoksne crkve zabranjenih nehrišćanskih vjerovanja i običaja čuvaju, ali pravoslavno krštenje imaju.

 

          Istina je da su neki krstjani primili islam i duhom služeći islamu vremenom postaše Bošnjaci, istina je da su neki krstjani pokatoličeni i duhom služeći papi postaše Hrvati, ali prve generacije njihovih islamiziranih i pokatoličenih predaka dugo su nakon konvertiranja svoje nadgrobnike ukrašavali simbolima svoje pređašnje krstjanske vjere. Istina je i to da je među današnjim Srbima sve više pripadnika svetosavske ortodoksno-katoličke vjere, naročito među vjeronaukom duhom odnarođenom omladinom, ali je još uvijek mnogo veći procenat pravoslavnih krstjana.

 

         Znajući to i znajući još od vremena Stefana Nemanje i od njegovog krvavog progona krstjana i uspostavljanja ortodokne crkve u državi Nemanjinoj i znajući da mnogi srbski narodni običaji nisu u duhu sa ortodoksnim i rimokatoličkim hrišćanstvom, arhijerejski vrh SPC duhovno i materijalno zatire krstjanstvo kroz ubacivanje svojih propisa u stare srbske običaje mijenjajući tako suštinu ustaljene hiljadugodišnje narodne tradicje, zatire ortodoksnom vjeronaukom u školama, a u svakodnevnom životu zatire ga tako sto uništava stara groblja oko starih crkava i manastira čupajući čak i srednjevijekovne nadgrobnike i zatire tragove njihovog postojanja. Tako se zatire srbska kulturno -istorijska baština, tako se zatiru korijeni srbskog postojanja na iskonskoj srbskoj zemlji.

 

         Nakon čupanja nadgrobnika, grobovi se zaravnavaju i groblja pretvaraju u crkvene parkove. To se radi javno i pred očima današnjih Srba, ali pošto su i Srbi Balkanci, velikoj većini njihov degenerisani mentalni sklop to ne primjećuje i niko se tome ne protivi. Zadnjih 50-tak godina više je grobalja i nadgrobnika u miru uništila sadašnja SPC, nego što su uništile hrvatske ustaše, više nego što su nadgrobnika uništili islamski fanatici u BiH, više nego što to uradiše Šiptari na Kosovu.

TROJANCI I PETROGLIFI NA PISANOJ STIJENI

       Drevni crteži na kamenu  spadaju u piktografe. Najčešće su slikani nekom prirodnom bojom, a ima ih i koji su crtani krvlju životinja. Mogu da prikazuju i simbole sa značenjem jedne riječi ili izraza i utiskivani su u glinene pločice, a neki urezivani u kamen, te se širem smislu svrstavaju u petroglife i tako ćemo ih i mi ovdje zvati.

         Motivi najstarijih petroglifa mogu prikazivati svakodnevi život drevnog čovjeka, a najčešće su to predstave solarnih simbola, solarnih bogova i božanstava. Nedaleko od Višegrada, kod sela Žlijeb na Pisanoj stijeni, nalaze se takvi petroglifski crteži rađeni bijelom bojom.
 

Selo Žlijeb kod Višegrada.

Na Pisanoj stijeni bilo još petroglifa, ali su vremenom propali. Ovaj konjanik još je dobro vidljiv.
 

Pisana stijena

         Na litici Pisane stijene su predstave solarnih simbola kojima je predstavljeno kalendarsko vrijeme godine sa godišnjim dobima i mjesecima. Zoomorfnom predstavom Sunca kroz orla prikazano je vrijeme godine kroz četiri godišnja doba. Krila su proljeće i ljeto i to je vrijeme kad je Sunce na sjevernom nebu iznad linije nebeskog ekvatora. Noge su jesen i zima kad je Sunce na južnom nebu ispod nebeskog ekvatora.

 

Piktografi na Pisanoj stijeni kod sela Žlijeb.

Simbolika orla.

Orao? Odakle potiče riječ orao? Keltski (gaeik) òr znači zlato, pozlata, sjaj (1), dok àl znači slava (2). Posto su Srbi keltskog (tračkog) porijekla, otuda mnogo keltskih riječi u srbskom jeziku, a jedna njih je riječ orao: keltsko or-al je srbsko oral (l > o > orao).

         Glava i rep orla simboli su dva najznačajnija kalendarska zbivanja u godini: glava je simbol ljetne dugodnevnice na prvi dan ljeta (ljetni solsticij), a rep predstavlja zimsku kratkodnevnicu na prvi dan zime (zimski solsticij). Glava orla predstavljena je drevnim solarnim simbolom Ր. To je prvi glas devnog Božijeg imena, jer je Sunce je bilo Bog i Bog je bio Sunce, a Sunce je svjetlost i Bog je svjetlost.

         Sanskritsko yotate ( योतते) ili jut ( युत् ), znači sjaj. Zar jutro nije sjaj? Jeste! Sakskritsko yot, jut osnova je srpskom jutro i osnova je srpskim vlastitim imenima: Juraj, Juro, Joksim, Jovo, Joka, itd.

         Ugaritsko Yo-Elat drugo je ime za Anath-Yahu i ona je majka bogova. U hebrejskom yom znači dan i u toj riječi je korijen je yo-. U biblijskim rječnicima piše da hebrejsko ime Yoram znači Bog je uzvišen, a to isto znači i njemačko ime Joram. Kod meksičkih Indijanaca bio je bog sa imenom Yoalli. Imena mnogih njihovih bogova počinjala su korijenom Yo-. Kod Japanaca Yomi je bog podzemlja, a Yo i In Japancima su dva stvaralačka principa kao kod Kineza Ying i Jang. A sad se vratimo se sanskritskom yotate, jut koje je dalo srpsko jut-: Yo = Jo = jesam O = jesam obzor = jesam vidik= jesam svjetlost = Jesam Bog.

         Sanskritsko yoni ( योनि ) znači izvorište, porijeklo, sjeme, odmaralište, materica, gnijezdo, dom, proljeće". Latinsko jo, ju, jov dalo je Jovpater, Jupater, Jupiter. Ime mjeseca juna izvedeno je od korijena ju-: juni znači svijetli, sunčani i to je atribut Boga i bogova (anđela). Englesko jus, justice znači prav, pravo, pravda a ishodište pravde je Bog.

         Kod istorijski najstarijih Sumeraca piktografski znak Ր je slika za riječ par i to je značilo svjetlost (3). Od tog par potiče i egipatsko parāa koje je kasnije dalo grčko phar- za faraon. Egipatski hijeroglif Ր je znak za glas S. U feničanskom pismu simbol Ր je slovni znak za glas P. Glasom P počinje sanskritsko peru što znači svjetlost, sunce. U staroj Trakiji bijaše svetilište boga Sunca u gradu Perperionu. Tračka Perperuna ili Perperuša je boginja ognja (kasnija srpska Ognjena Marija). Kod prehrišćanskih Slovena Perun je bog sunca, munja i gromova. Novac cara Dušana bio je zlatni perper. Tako vidimo da su sumersko par, sanskritsko per-, tračko per-, slovensko per- i srpsko per- istog korijena.

        "Sumeski piktograf Ր znak je pastirskog štapa za titulu bar ili par, “Gospodar,” i ovaj sumerski znak-riječ vidjeli smo kao izvor egipatske titule "faraon"; i takođe postoji u sumerskoj ugaonoj formi kao Γ." (4)

Lijevo je petroglif na Pisanoj stijeni, a desno u Langaru: znak Ր simbol je dana ljetne dugodnevnice i početka ljeta na ljetni solsticij.  Konjanik je bog Sunca sa svojim stegom pobjede

Kvadrat u sa upisanim krstom je kuća Sunca.

         Na jednom petroglifu Pisane stijene prikazano je vrijeme godine sa kućom Sunca. To je kvadrat kao Božji simbol stabilnosti i mira. U kvadrat je upisan krst i tako je kvadrat podijeljen na četiri jednaka dijela što su odaje četiri godišnja doba, odaje zime, proljeća, ljeta i jeseni.

Simbol Φ ( ϕ ).

Simbol Φ ( ϕ ) na indijanskom petroglifu u južnoj Nevadi.

         Iznat kuće Sunca je simbol Boga Sunca izgledom kao ćirilićno slovo Φ (ϕ). Taj znak bio je kod Hetita simbol Boga, a njegovu starost vidimo po tome što se javlja na piktografima i petroglifima od doba najstarijih pećinskih crteža do naših stećaka 18-19. vijeka. Vertikala znaka ϕ predstavlja kretanje Sunca u pravcu sjever-jug i obratno, dakle kretanje od prvog dana ljeta ka prvom danu zime i obratno. Ako je linija horizontalna, tada predstavlja liniju nebeskog ekvatora u pravcu istok-zapad i kad je u tom položaju upućuje na početak prioljeća ili početak jeseni.

Kuća Sunca sa dvanaest mjeseci.

         Oko simbola ϕ na pomenutom petroglifu je šest podioka sa jedne i šest sa druga strane. To su dvanaest mjeseci godine: na desnoj strani su prikazana tri mjeseca zime i tri mjeseca proljeća u vrijeme podizanja Sunca sa juga ka sjeveru (duljanje dana), a na lijevoj strani su po tri mjeseca ljeta i jeseni u vrijeme spuštanja Sunca od sjevera ka jugu (kraćanje dana). U dnu centralne vertikale je zimski, a u vrhu ljetni solsticij.

Bog Sunca sa kopljem.

         Tu je i bog Sunca sa bojnim kopljen na svom konju. Na glavi mu je "čuperak" ili pero kao simbol vazduha i plamenog jezika vatre. Takva pera vidimo na glavama solarnih božanstava u drevnoj Indiji, vidimo na starim prekolumbovskim petroglifima američkih Indijanaca i vidimo ih na našim srednjevijekovnim stećcima, čak i na mramoru despota Stefana Lazarevića u Crkvinama kod Mladenovca.

Simbol Φ ( ϕ ) na koplju. 

 

       Desna ruka konjanika povijena je u laktu i oslonjena na desni bok, a lijeva je podignuta držeći koplje. Ovakav znak ruku na petroglifima i stećcima pokazuje vrijeme uspona Sunca ka sjevernim nebu (kad se stane prema istoku kao mjestu izlaska Sunca, desna ruka pokazuje jug, a lijeva sjever). Koplje je simbol linije nebeskog ekvatora u pravcu istok-zapad. Na koplju je znak ϕ, ali je linija znaka u horizontalnom položaju (kao na grčkom θ) i tu predstavlja liniju nebeskog ekvatora na kojem se zbiva proljetna i jesenja ravnodnevnica (ekvinociji).

         Dakle je položajem lijeve ruke, kopljem i znakom ϕ na koplju prikazano vrijeme proljetnog ekvinocija, vrijeme početka proljeća kad Sunce sa južnog zimskog prelazi na sjeverno proljetno nebo. Neko ce reći da to nije znak ϕ, već štitnik ruke, ali da je to štitnik, bio bi sav ispunjen bijelom bojom isto kao i glava konjanika, a vidimo da nije tako, nego je jasno vidljiva elipsasta linija znaka ϕ sa unutrašnjim neobojenim prostorom.

Svastika iz Troje i ove dvije svastike na Pisanoj stijeni su iste forme (Schliemann,“Ilios,” fig. 1983).

        Upisane svastike svjedoče neprekidno kretanje Sunca, Mjeseca, zvijezda i života prirode u toku sezona zemaljskog vremena. Nekoliko svastika ima oblik isti svastikama koje je na terakoti Troje pronašao H.  Šliman (Heinrich Schliemann) (5). Ove svastike sastoje se od dva različita simbola. Vertikalni dio ove svastike ima oblik latničnog slova S i označava kružni tok, a poprečni dio je egipatski simbol nebo, nebesa, (6).

Tri varijante piktografa sa značenjem "nebo, nebesa, vrhovni, najviši".

Dijelovi nekih svastika iz Troje i sa Pisane stijene.

         Koliko su stari petroglifi na Pisanoj stijeni? Tačnu starost nije moguće precizno odrediti, ali se po motivima vidi da ne pripadaju sredini graditelja stećaka,  jer ovakve orlove ne nalazimo kao motive stećaka. Takođe i lik konjanika ne odgovara likovima konjanika na stećcima, jer su figure na stećcima prikazane sa mnogo realizma, dok je figura ovog konjanika samo simbolično prikazana jednostavnim linijama. I šta ćemo sad? Sad treba da potražimo najsličnije petroglife u svijetu, petroglife sličnih motiva, sličnog stila i  boje i zato pogledajmo sljedeće petroglife!

        

Iznad je petroglif na Pisanoj stijeni, a ispod petroglif u selu Langar u Tadžikistanu u Centralnoj Aziji (Langar, Wakhan District, Badakhshan Province, Tajikistan, Central Asia). Konj na crtežu pisane stijene je osedlan, a konj u Langaru nema sedlo.

Iznad je petroglif na Pisanoj stijeni, a ispod petroglif u selu Langar u Tadžikistanu u Centralnoj Aziji (Langar village, Wakhan, Valley, Pamir, Tajikistan). Konj na crtežu pisane stijene je osedlan, a konj u Langaru nema sedlo.

Jedinstveni petroglifi u Langaru (Tadžikistan) i na Pisanoj stijeni kod Višegrada.

U gornjoj sekciji slike je petroglif u Langaru, a ispod petroglifi na Slikanoj stijeni: ovo nisu univerzalni, već lokalni simboli. Iz svog starog zavičaja u Langaru došljaci su svoje simbole ovjekovječili  i na kamenu Pisane stijene.

Ovakvu vrstu svastike nalazimo samo na artefaktima Troje (Schliemann, “Ilios,” fig. 1866, 1983) i na Pisanoj stijeni. Trojanci su bili i u Troji i na Balkanu.

Simboli iz vremena Troje i na Pisanoj stijeni. Identičnost i sličnost nisu slučajnost!

Trojanci su bili i u Troji i na Balkanu.

Ovo je pod strogom cenzurom i Beograda i Sarajeva i niko nikad ovo nije pročitao, jer nikome to nisu dozvolili da pročita?

Dva identična petroglifa u Langaru i na Pisanoj stijeni. Razlika u položaju je samo varijanta simbolike jednog istog značenja. 

 

Simerski, feničanski, aramejski i piktogaf na Pisanoj stijeni.

 

 

        Piktograf na Pisanoj stijeni oblikom je sličan znaku sumerskog piktografskog pisma sa značenjem puru (7) koje znači isto kao i egipatsko buru ili baku:  zaštitnik, gospodar, svijetli, faraon (8). To odgovara sanskritskom "baku, bāhu" sa značenjem ruka i moćni (9).

 

        Piktograf na Pisanoj stijeni isti je feničanskom piktografu iz Kartagine sa značenjem gospodar (10) i isti je staroaramejskom slovu R (resh) sa kojim počinje pisanje aramejske riječi reš i hebrejske riječi roš što znači glava, starješina, vođa.

        Sva značenja ovog piktografa dobijena su po opisa Sunca i Boga Sunca. Sumerskom puru svojim oblikom i značenjem srodno je srbsko puriti, purati. Riječ purenjak izvedena je od korijena pur-, što znači da je korijen pur- nosilac smisla vatre, a Sunce (Bog) je najvažnija vatra, zaštitnik, izvor svjetlosti i gospodar neba i sve Zemlje. Sunce (Bog) je glava, starješina i vođa Zemlji i svim planetama.

        Petroglifi na Pisanoj stijeni rađeni su bijelom bojom i istim stilom crtanja kao i petroglifi u selu Langar na krajnjem jugoistočnom dijelu Tadžikistana (Langar village, Wakhan Valley, Pamir, Tajikistan). Par skoro potpuno identičnih simbola postoji samo u Langaru i na Pisanoj stijeni, sličnih nigdje više u svijetu nema. To su simboli lokalnog karaktera, što bi moglo da znači da su petroglife na Pisanoj stijeni slikali ljudi rodom iz Kašmira sredinom 13. vijeka kad su Džingis-kanovi ratnici stigli i u ovo područje (treba imati na umu da se nekoliko porodica u selu Žijeb preziva Kešmer što podsjeća na Kašmir).

       Povezanost petroglifa Pisani stijene sa petroglifima u Langaru u Tadžikistanu svjedoči simbol sličan ćirilićnom slovu Ч (Č). To je prvi glas tadžikistanske riječi чароц što znači svjetlost (svjetlost je čaro-bna). Pisma starog Kašmira razvila su se preko zoroastranizma iz avestanskog pisma. Avestansko pismo ima korijene u aramejskom. U starom aramejskom pismu sličan oblik imalo je slovo R (resh): aramejsko resh značilo je glava, starješina, vis, vrh, sve; aramejsko reshith je početak, prvi, najbolji, princip. Sva ova značenja su atributi Boga Sunca, tj. svjetlosti, a svjetlost na tadžikistanskom je чароц i eto slovnog znaka Ч na Pisanoj stijeni.

        A sad par  riječ o sedlu ili "sedlu": konj na crtežu na Pisanoj stijeni je osedlan, a na petroglifima u Langaru konji nemaju sedla. Zaključak bi mogao biti da je petroglif na Pisanoj stijeni mlađi od petroglifa u Langaru. Konji egipatskih ratnika nemaju sedla, Hetiti jašu konje bez sedla. Asirski ratnici tek od 7. vijeka st. ere koriste ukrasne podmetke bez sedla. Na etrurskim i grčkim antičkim vazama sa prikazima konjanika konji nemaju sedla. Sedlo kao na crtežu Pisane stijene nema na reljefnim prikazima ni trački heroj (podunavski konjanik). Drugačijeg su izgleda i sedla konjanika rimskog doba. Sedlo na petroglifu Pisane stijene je sedlo srednjeg vijeka i to bi mogao biti dokaz da petroglifi na Pisanoj stijeni nisu stariji of srednjeg vijeka. Ali, zaboravljamo jedno: ne radi se o prikazu pravog konja niti pravog konjanika, već je to antropo-zoomorfni prikaz Sunca u jednom godišnjem dobu te ni ono sedlo nije pravo sedlo, nego solarni simbol povezan sa tim godišnjom dobom. To će nam biti potpuno jasno kad vidimo crtež na jednom od artefakata iz Šlimanove knjige o Iliju (slika ispod).

Sunčev presto ljetnog solsticija (Schliemann, “Ilios,” fig. 1935).

Sunčevo presto na sjevernom nebu kao sjedište na Sunčevom konju.

        Presto ili tron je sjedište vladara, a presto Sunca na sjevernom ljetnjem nebu je u vrijeme ljetnog solsticija na dan dugodnevnice. To je ona tačka u kojoj Sunce dostiže svoju maksimalnu visinu na nebu. To je momenat kad proljeće prelazi u ljeto i kad bog proljetnog sunca postaje bog ljeta i to je glavna tema petroglifa na Pisanoj stijeni: smjena proljeća i ljeta na dan ljetne dugodnevnice (bog proljeća je desno od orlova, a bog ljeta je lijevo). Sličan prikaz Sunčevog prestola nalazimo i na drugim petroglifima u svijetu.

Gore desno je Sunčev presto na petroglifu Anasazi Indijanaca (Utah).

Sunčev presto na prekolumbovskom indijanskom petroglifu u Nevadi.

Sunčev presto u danu između proljeća i ljeta na petroglifu u Danskoj.

U sredini je sunčev presto ljetnog solsticija sa po tri mjeseca proljeća i ljeta (Gold Butte area, Nevada).

 Sunčev presto iznad svastike na petroglifu u Numibiji (Sudan).

Iznad je crtež sa artefakta iz Troje (H. Schliemann, Ilios, pg. 349), a ispod su svastike sa pomenutog artefakta i sa petroglifa Pisane stijene. Između svastika je Sunčev presto ili "sedlo".

Izgledom jedinstvene svastike iz Troje i sa Pisana stijene svjedoci su istog vremena i istog naroda. 

Bog proljeća je desno od orlova, a bog ljeta je lijevo.

        I tako nam one  jedinstvene svastike svjedoče vrijeme nastanka petroglifa na Pisanoj stijeni: to je vrijeme Trojanskog rata, dakle oko 1300-1200 godina prije nove ere. Trojanci su bili Brigi, tj. Tračani, a Tračani su bili isto što i Cimerijani, tj. Kelti i to svjedoče mnogi stari i stariji istoriografi. Po petroglifima u južnom Tadžikistanu da se zaključiti da je dio ove populacije stigao i do Centralne Azije.

............................

        (1) Edward Dwelly, A Gaelic Dictionary, Specially Designed for Beginners and for use in Schools, Vol. 2, Published by Herne Bay:  E. Macdonald & CO., The Gaelic Press, 1902-, pg. 710.

         (2) Ibid. Vol 1., pg. 25.
         (3) L. A. Waddell, Egyptian civilization of Sumer origin & real Chronology, Luzak & CO, London, 1930, pg. 58.
        (4) Ibid. pg. 97

         (5) Heinrich Schliemann, Ilios - the city and country of the Trojans, New York, Published by Harper & Brothers, 1880.

         (6) Claude Reignier Conder, Altaic Hieroglyphs and Hittite Inscriptions, Publisher Richard Bentley and son, 1877, pg. 69. 
        (7) L. A. Waddell, Egyptian civilization of Sumer origin & real Chronology, Luzak & CO, London, 1930, pg. 16.       
        (8) Ibid. pg. 181.        
        (9) Ibid. pg. 17.        
        (10) Nathan Davis, Inscriptions in the Phoenician caracter, Brytish Museum, order of the Trustees (London), 1863, Plate III, Nº. 9.

         

CERVEN - ČERVEN - CRVEN

Cherry

         Govore zapadni etimolozi da je englesko CHERRY (izgovara se i čita ČERI) izvedeno od starofrancuskog CERISE preko latinskog CERASUS (trešnjinino drvo), a sve od grčkog KERASUS (κεράσoς = trešnjino drvo).

 

         Ako je to tako kako govore, otkud u engleskom CHERRY srbsko Č (CH)? Ako je englesko CHERRY (ČERI) postalo od starofrancuskog CERISE, preko latinskog CERASUS, a latinsko od grčkog KERASUS, otkud u engleskom CHERRY (ČERI) ovo CH (Č)? Ova se laž lako da razobličiti!

 

         I naši etimolozi su članovi iste ekipe lažova, jer lažu da je riječ CRVEN postala od riječi CRV koja je, kažu, u staro vrijeme glasila ČRV:

 

        “Mjesto C bilo je negda Č, koje se i sada govori po nekim krajevima: sa C dolazi do XIV vijeka, a sa Č od XVI vijeka…” (1)

 

I lažu naši jezikoslovci da je riječ CRVEN postala od CRV, tj. od ČRV ovim putem: praslovenski: *čьrvenъ (staroslovenski: crьvь > čьrvenъ, ruski: červlënyj, poljski: czerwony).

 

        Šta je praslovenski i koji narod je govorio praslovenskim jezikom? Nema tog naroda, nema u istoriji Praslovena pa nije bilo ni praslovenskog jezika, već su postojali od Slovena stariji istorijski narodi sa svojim poznatim istorijskim imenima. Pošto nije bilo praslovenskog, dakle porijeklo riječi CRVEN treba tražiti u jezicima naroda starijim od Slovena.

 

Vatra

 

         I tvrde naše mutikaše da je riječ CRVEN postala od riječi CRV, jer se od nekakve vrste crva (larva štitaste vaši, kermes vermilio) u neko vrijeme dobijala crvena boja za upotrebu. Po toj pameti sve dok nisu počeli gnječiti te crve, drevni Srbi uopšte nisu imali riječ CRVEN i nisu znali kakve je boje KRV, nisu znali kakve je boje VATRA i nisu znali kakve je boje izlazeće i zalazeće SUNCE, niti su znali kakve su često boje oblaci pri izlasku i zalasku Sunca. Gdje je tu logika, gdje je tu ljudska pamet?

 

         Da li je sučajno ta larva dobila ime ČERV? Ne, nije slučajno, nego je ta larva dobila ime po ČERV boji. Pogledajmo li staro srbsko ČERV i englesko CHERI (ČERI), vidimo isti korijen: ČER-! Isti korijen je i u engleskoj riječi CHERUBIM:

 

        “Oblik imena ČERUVIM nađen je u egipatskim spisima. Ovaj oblik je CERESU i znači PLAMTEĆI” (2).

 

CHERUBIM – heb. K’RÚV, mn. K’RÚVIM (3)

 

Obratimo pažnju na ovo hebrejsko K’RÚV i K’RÚVIM: ne liči li to na srbsko KRV? Zar KRV nije CRVENA, a CRVENA je boja PLAMTEĆE VATRE. Zato i CHERUBIN (ČERUVIM) sa osnovom CHER (ČER) znači PLAMTEĆI.

 

         Idemo dalje: sanskritski SRNIKA ( सृणीक ) je VATRA. Zar sanskritsko SRNIKA ne liči na srbsko SRNA? Zašto je i po čemu je SRNA dobila baš to ime? Pogledajmo keltski (gaelik) CER = CEAR = LANE, SRNA, JELEN (4). Starokeltsko (gaelik) CEAR je KRV, POTOMAK, ROD (5). Velški CERWID znači JELEN (6), velški CERAINT je ROD, ROĐAK (7).

 

         Keltski (velški) CERUBIN, CERUBIN (8) isto je što i englesko CHERUBIN (ČERUBIN), tj. HERUVIM što znači PLEMTEĆI. Zar gaelik CER i velško CER nisu isti onom CER u egipatskom CERESU, a egipatsko CERESU znači PLAMTEĆI što je hebrejsko K’RÚV koje je slično srbskom KRV.

 

         Kakve su boje SRNA, LANE i JELEN? Crvenkaste su boje i kravu takve boje zovemo CRVENKA. Jedan ROD ROĐAKA je po KRVI (gaelik CER, CEAR; velški CERAINT).

 

Crveno drvo trešnje.

 

         CER je isto što i ČER. Boja trešnjevog drveta je CER(VENA) tj. ČER(VENA). Plod trešnje je CER(VEN) tj. ČERVEN i zato je TREŠNJA na engleskom CHERRY (ČERI).

 

         TREŠNJA: slovački: čerešňa, španski: cereza, ruski: черешня, bugarski: череша, mađarski: cseresznye, portugalski: cereja, poljski: czereśnia, galicijski: cereixa. I šta vidimo? Svugdje vidimo osnovu CER ili osnovu ČER i to su sinonimi za CRVEN, a po našim državnim etimolozima sve je to to izvedeno od hipotičkog “praslovenskog” *čьrvenъ. Nije to praslovenski, već keltski (tračanski ili ilirski).

Kočija (kineski "če").

 

        U drevna vremena vjerovalo se da se BOG SUNCA vozi na VATRENIM KOČIJAMA. Kineski (mandarinski) CHE (ČE) znači KOČIJA, KOLA, VOZILO. KRV ili CERV, ČERV ili K’RÚV je TOPLA (vatrena) i vozi hranu po tijelu i odvozi nepotrebne sastojke iz tijela? Kinesko ČE nalazi se i u riječi ČEKRK, jer je i to KOLO i VOZILO koje vozi kantu u bunar i iz bunara:

 

        “čekrk m (Vuk, 17. v.) = čekrk, gen. čekrka, pl. -ci (Kosmet) = ‘1° sinonimi kolo (v.), točak (v.), 2° vitao, sprava na koju žene na mátajú pređu na cijevi’.” (9)

 

ČE je VOZILO. Srbsko ČELJUST počinje sa ČE, jer se ČELJUST KREĆE tarući hranu.

CER i ČER su drevni atribut SUNČEVE VATRE i od tog CER i ČER je izvedeno CERVEN i ČERVEN što je kasnije u srbskom dalo CRVEN.

 

Ilirsko pleme Cerauni (Kerauni) boravilo je u području Raške.

 

         Ilirsko pleme CERAUNI u grčkim izvorima zapisani su pod imenom KERAUNIOI (Κεραύνιοι), a korijen u ovom imenu je KER- nalazi se i u egipatskom CERESUS, što znači PLAMTEĆI, VATRENI, te u grčkom KERASUS (κεράσoς) što je na starofrancuskom CERISE, na latinskom CERASUS, na engleskom CHERI (ČERI), tj. TREŠNJA, na gaeliku CEAR, na hebrejskom K’RÚV, a sve je to CRVENO kao KRV koja se na sanskritsku zove RASYA, jer je i grčko KERAINÓS (κεραυνός) istog korijena i znači MUNJA.

 

         Grčko KERAUNIOI (Κεραύνιοι), grčko KERAINÓS (κεραυνός), grčko KÉRAMOS (κέραμος), ‎kao i grčko GERANÓS (γερανός), izvedeno je od tračkog korijena GER što je dalo kasnije srbsko ŽER tj. VATRA. Ilirsko pleme CERUANI ime su dobili po tračkoj CRVENOJ BOJI VATRE i oni su kasniji nazvani RAŠANI jedne RASYE, tj. jedne KRVI.

……………………….
         (1) Đura Daničić, Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Dio I, JAZU, Zagreb, 1880-1882, str. 850.
         (2) Ricky Roberts, Angelic Mysteries, Lake Mary, Florida, Published by Creation House, 2004. pg. 22.
         (3) Walter William Skeat, An Etymological Dictionary of the English Language, Second Edition, Oxford: The Clarendon Press, New York: Mcmillan & Co., 1893, pg. 106.
         (4) Edward Dwelly, Faclair gaidhlig: a Gaelic dictionary, specially designed for beginners, Vol. 1, Published by: Herne Bay: E. Macdonald & Co, 1902-, pg. 188, 181.
         (5) Ibid. pg. 181.
(6) Titus Levis, A Welsh-English dictionary: Geirlyfr Cymraeg a Saesneg, Carmarthen, J. Evans, 1815, pg. 51.
         (7) Ibid. pg. 50.
         (8) William Owen Pughe, Geiriadur cenhedlaethol Cymraeg a Saesneg, Third Edition, Denbigh, Published by Thomas Gee, 1866, pg. 328.
         (9) Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Knjiga I, JAZU, Zagreb, 1971, str. 303, 304.