Thursday, July 30, 2015

MARA, MORIGAN, MORA I OGNJENA MARIJA

 
        Boginja Mara u hinduizmu je boginja smrti. Morigan (Mórrígan) je keltska boginja smrti. Srbska boginja smrti je Mora (ona u svom imenu nema riječ Ognjena). Sve to govori da značenje imena Morigan i Mora treba tražiti u sanskritu.
 
Sanskritsko "mara" znači "smrt".
Sanskritsko "rgha" znači "nasilje".
 
Ako je ime Morigan nastalo od sanskritskog Marargha (Mara-rgha), onda to ime znači "nasilna smrt".
 
U sanskritskoj riječi "mara" je etimološki izvor imena keltske boginje smrti Morigan, srbske boginje More i ime Marija (Ognjena): "mara" znači "smrt, mora".
 
       Sanskritsko "ghrni" znači "užaren, plamen, ljut, svijetli, svjetlosni zrak". Tako ime Maraghrni (Mara-ghrni) znači "smrt užarena, smrt plamen, smrt ljuta, smrt svjetlosna".
 
       Sanskritsko "agni" je "oganj": "Agni Mara" isto je kao i "Ognjena Marija", odnosno isto kao i  "Mara Rgha", jer su "agni" i "rgha" sinonima za "žar" i "oganj".
 
         U svemu rečenom nalazimo i trag porijekla i značenja imena praznika Ognjena Marija, tj. Ognjena Mora. Ognjena je zato jer ona ubija ognjenom, užarenom svjetlosnom munjom, a Marija (Mara) je zato jer izaziva smrt. Korijen je dakle u sanskritu i vedskoj religiji.
 
        Dana 30. jula (17. jula julijanskog) kod Srba je sveti neradni dan: Ognjena Marija! Da li je crkva ovu boginju zamijenila velikomučenicom Marinom, ili je hrišćanska svetica Marina u srbskom narodu dobila ulogu boginje prehrišćanskog srbskog panteona, to je pitanje?

Wednesday, July 29, 2015

I BOG CRTA SOLARNE SIMBOLE

Najstariji simbol Sunca po krilima leptira i na petroglifima drevnih ljudi. Što jest, jest: ipak su Božiji radovi ukrašeniji i za oko privlačniji, jer učitelj je učitelj, a đaci su đaci!

MADE BY GOD

Božije žezlo na krilima leptira
 
Božije žezlo na preistorijskom pećinskom crtežu, na petroglifu i na stećcima.
 
         Na svojoj tvorevini Tvorac ponekad stavi i svoj zaštitni znak da se i pred ljudima vidi i zna ko je to dizajnirao i napravio. Tako je na krilima ovog leptira Bog postavio dva svoja žezla, upravo onakva žezla kakva viđamo na praistorijskim pećinskim crtežima, na petroglifima i na stećcima.
 
         I kad nevjerujući upitaju: "A imaš li dokaz da Bog postoji?", odgovor njima je prost: dokazi Božijeg postojanja su svuda oko nas, ali ako si iz svog srca Boga iselio i tu svoju gordost uselio, slijep si i ne možeš da ih vidiš!

SRBI NISU JAVANOVI POTOMCI

Rimska pijaca robova

        Javan (Ιωύαν, gr.) je unuk Nojev, sin Jafetov, brat Gomerov, Magogov, Madajev, Tubalov, Mešehov i Tirasov. Svi koji su se bavili biblijskom genealogijom naroda jednoglasni su da su Grci potomci Javanovi, odnosno potomci Javanovih sinova:
 
        "A sinovi Javanovi: Elisa i Tarsis, Kitim i Dodanim." (Knjiga postanja,10,4)
 
        Elisa je najstariji Javanov sin (Ελισὰ, gr.) i po njemu su svi Grci nazvane Heleni: grčko Ἕλληνες (Héllēnes) potiče od grčkog oblika imena Ελισὰ (Elisa): > Ἕλλην, Ἕλληνες. Po Knjizi Jašerovoj, jednoj od verzija hebrejskog Starog Zavjeta, prvo stanište Javanovih sinova bila je zemlja Mikdonia, što ne može biti ništa drugo do prvobitna priobalna Makedonija sa ostrvima Jonskog (Javanskog) mora (Ιόνιο Πέλαγος, gr.).
 
        Knjiga Jašerova takođe kaže:
 
        "I sinovi Elišini su Almanim, a oni su također otišli i sami gradove izgradili; to su gradovi smješteni između planina Jobu i Shibathmo; i od njih bili su ljudi Lumbardi koji žive nasuprot planinama Jobu i Shibathmo, i oni osvojili zemlju Italia i ostali ondje do današnjega dana."
 
        Potomci Javanovog sina Tarsisa (Θάρσεις, gr.) su Grci sa Kipra. U vrijeme Rimljana Tarsus je provincija na Kipru sa istoimenim glavnim gradom. Kao i ostali Grci i oni su bili poznati trgovci i brodovim stizali u ondašnje najpoznatije trgovačke centre. Kad je Bog slao proroka Jonu da prorokuje u Ninevi, Jona je htio da pobjegne brodom među mnogobošce u Tarsis (Kipar):
 
        "A Jona usta da beži u Tarsis od Gospoda, i sišav u Jopu nađe lađu koja iđaše u Tarsis i plativ vozarinu uđe u nju da otide s njima u Tarsis od Gospoda.." (Jona,1, 3)
 
        Očito je da Tarsis (Θαρσὶς, gr.) nije daleko od palestinske Jope i da se u Tarsis putuje samo brodom.
 
        Potomci Javanovog sina Kitima (Κίτιοι, gr.) naseliše se u oblasti Romim pored rijeke Tibra:
"I sinovi Chittim su Romim koji žive u dolini Canopia pored rijeke Tibreu."
Istorijski je poznato da je 8. vijek stare ere vrijeme osnivanja Rima, a samo stotinjak godina ranije Grci su poznati kao istorijski narod, što znači da su potomci Javanovog sina Kitima osnivači Rima. Da je to tačno svjedoči religija Rimljana u kojoj su svi bogovi iz grčkog panteona.
Potomci Javanovog sina Dodanima su južno od Rodopskig planina (Septuaginta ih naziva Rodijani (Ρόδιοι, gr.).
 
        "I sinovi Dudonim su oni koji žive u gradovima na moru Gihon, u zemlji Bordna." (Knjiga Jašerova)
 
        Riječ "Gihon" je od grčkog "γαῖα, gaia" što znači "Zemlja". Egejsko more (Αιγαίο Πέλαγος) znači "Zemljino more"). Riječ "Bordna" označava tamnocrvenu boju zemlje (sanskritsko "bradhna" i srbsko "borda"). Značenje tamnocrvene boje je u imenu Rodopa, tj. Rodopskih planina (Ροδόπη. gr.) Tračko "rodop" isto je srbskom "rudast', tj. "tamnocrven" (ruža je crvena i na na grčkom je "ρόδο").
Dakle Srbi nikako nisu i ne mogu biti Javanovi (Jovanovi) potomci kako neki tvrde. Da su Grci Javanovci, a Srbi potomci Togarmini svjedoči karakter Javanovih potomaka i karakter Togarminih potomaka kazanog u Jezekiljevom proroštvu kad se govori o feničanskom gradu Tiru:
 
        “Tarsis trgovaše s tobom mnogim svakojakim blagom; sa srebrom, s gvožđem, s kositerom i s olovom dolažahu na sajmove tvoje. Javan, Tuval i Meseh behu tvoji trgovci; s dušama ljudskim i sudima bronzanim dolažahu na sajmove tvoje. A koji su od doma Togarminog, s konjima i konjicima i mazgama dolažahu na sajmove tvoje.” (Jezekilj,27,12-14)
 
        Na pijaci u Tiru Javanovci su prodavali sve, pa čak i duše ljudske (ljude raznih uzrasta), a potomci Togarmini nisu to činili, već su prodavali običnu robu dotjeranu na konjima i mazgama. Jasno da jasnije biti ne može: Srbi nisu Javanovi potomci!

NA KARTI NEMA ZEMLJE SRBA

"Javanija"

         Ovdje je karta iz knjige. J. Deretića " Antička Srbija, Novi Sad, 2000, str. 21). I kao što vidimo Balkan je Javanija, originalna zemlja Javanovih sinova. Javan je jedan od sedmorice Jafetovih sinova. Tako piše u pomenutoj knjizi:
 
         "Што се тиче Срба, они су у Изороду Јафетити, заправо Јафет представља Србе. Али Срби се налазе и међу Хамитима и међу Семитима, што потпуно руши теорију расне поделе ове три скупине народа."
 
        Po Deretiću Srbi nemaju svoju zemlju od početka, već su u samom početku razbacani po drugim narodima. A čija je Javanija (Jovanija), čiji se najstarije kulture sa ovog područja koje Jovan Deretić pripisuje Jovancima, tj. Javanovcima? Da zavirimo u Bibliju šta ona kaže:
 
"2. Sinovi Jafetovi: Gomer i Magog i Madaj i Javan i Tovel i Meseh i Tiras.
3. A sinovi Gomerovi: Ashenas i Rifat i Togarma.
4. A sinovi Javanovi: Elisa i Tarsis, Kitim i Dodanim.
5. Od njih se razdeliše ostrva narodna na zemljama svojim, svako po jeziku svom i po porodicama svojim, u narodima svojim." (Knjiga stvaranja,10,2-5)
 
A sad citat iz Deretićeve knjige (str.21):
"Јафет има седам синова и то су: Гомер, Магог, Мадај, Јован, Тубал, Мешех и Теирас, Двојица одЈафетових синова, Гомер и Јаван, имају потомке.
Гомерови синови су: Ашкеназ, Рифат и Тогарма. Јаванови синови су:
Елиша, Тарсис, Хетим и Роданим. Затим у Изороду пише: 'Од њих су насељена острва народа, према њиховим земљама, према језику сваког од њих, према њиховим родовима и према њиховим народима.' То значи да су 'острва народа' насељена од Јованових синова."
 
Dakle Deretić "ostrva narodna" pripisuje Javanovcima mada u Bibliji značenje 5. stiha obuhvata i sinove Gomerove i sinove Javanove i sve potomke svih sinova Jafetovih čije se potomstvo u Septuaginti i Mazori Biblijama ne spominje, ali se se spominje u Knjizi Jašerovoj, koja je takođe jedna od hebrejskih varijanti Biblije Starog Zavjeta.
        Ko su Javanovci, potomci Jafetovog sina Javana, to znaju svi bibliolozi i svi su u tome jednoglasni: Javanovci su Grci. Evo šta kaže "Knjiga Jašerova o Javanovcima i njihovom prvom staništu:
 
         "I djeca Javanova su Javanim koji se naseliše u zemlju Makdonija". (Knjiga Jašerova,10,13)
Zemlja Makdonija šta je drugo do Makedonija odakle su se uz obale mora raširili Grci po svim svojim antičkim primorskim kolonijama. Od imena Javan (Jovan) izvedeno je ime Jonskog mora: grčko "Ιόνιo" čita se isto kao u grčkoj riječi "ιώτα,iota, jota", te je "Ιόνιo" u stvari "Jovio" po Javanu: Jovanovo (Javanovo) more! Rimljani su grčkog Zevsa zvali Jove. Da su biblijski praoci zbog svoje životne sile i dugovječnosti od njihovih potomaka smatrani bogovima divovima ili titanima, to I Deretić priča (str. 23) kad kaže da su neki Jafeta smatrali Posejdonom "jer su njegovi potomci naselili ostrva" ali nije htio da kaže koji titan je Jovan (Javan) bio. Da, naselili su Javanovi potomci ostrva od ostrva u Jonskom moru do ostrva oko Jave i ostrva oko Japana.
 
         Deretićeva Javanija širi Javanovce (Grke) sa obje strane rijeke Save i Dunava, dakle i preko cijelog Balkana, Panonije i Podunavlja, što po Deretiću znači sve stare kulture sa ovih područja javanske (grčke), a ne srbske. Čudan neki učitelj mnogih današnjih Srba i vrlo čudni njegovi srpski đaci i fanovi!

EVO JOŠ MALO ISTORIJSKIH PATKI ZA VATRENE SRBENDE

        U članku novinetina sa linka u dnu tvrdi se da je Konstantin Veliki bio Srbin  i navodi se kao izvor te tvrdnje Encyclopedia Britannca (Vol. XXIII), a u fusnoti je stavljena cijela istorija izdanja Encyclopedie Britannica.
 
         Volumen XXXIII  ove enciklopetije počinje od odrednice "REFECTORY" i završava odrednicom "SAINTE-BEUVE". Dakle odrednica CONSTANTINE uopšte nije u ovoj knjizi (New York USA, 1911. g).

 
         Odrednica CONSTANTINE I "The Great" je u Volume VI pomenute enciklopedije (New York, 1911, pg. 988) i tu se nigdje ne pominje da je Konstantin Srbin, osim da je rođen u Nišu, Gornja Moezija (Srbija) 27. februara, vjerovatno 288. god. pod imenom Flavius Valerius Constantinus. I to je sve. Nigdje ne piše da je Konstantin Srbin. Zašto ovoliko lažu i mantaju narod, pojma nemam!
......................
Link ka novinama:
http://serbijana.weebly.com/1050108610851089109010721085109010801085-104210771083108010821080-11121077-10571088107310801085-xxiii.html

STARI SRBSKI VEZ SA KOSOVA I PRESLICE

Stari srbski vez sa Kosova
 
 Preslice sa solarnim simbolima

SVOBODA I SLOBODA


        Definišući odrednicu “sloboda” P. Skok u svom Etimologijskom rječniku kaže:

        “Oblik svoboda je očita izvedenica na -oda (upor. svobota, Supr.), od ie., baltoslav. i praslav. pridjeva *svobt, koji se može rekonstruirati iz stcslav. svobbstvo ‘osoba’.” *


        Govoreći o postanku i značenju riječi “Gospod” rekli smo da se ova riječ sastoji od dvije riječi od kojih je druga sanskritska (protosrbska) riječ “bodha” što znači “znanje, pamćenje, opažanje, razumijevanje, svijest, osjećajnost, kazivanje, poučavanje, budnost, cvjetanje”.
I gle: svo-bodha > svoboda, tj. “svo znanje, svo pamćenje, svo opažanje, svo razumijevanje, sva svijest, sva osjećajnost, svo kazivanje, sva poučnost, sva budnost, svo cvjetanje”. To znači da ako je išta od nabrojanog od nekoga ili od države sakriveno ili zabranjeno, čovjek nema slobodu.

        “U stcslav. i u sjevernim slavinama općenit je oblik svoboda, u polj. pored 'swoboda' postoji i 'sloboda'. Taj oblik pozna i slovački. Dva su tumačenja varijante i/o- pored swa-. Jedni smatraju prvi starijim oblikom, a drugi mladim.” **

Oblik “sloboda” je od korijena “slo-“ iz riječi Slonce (Sunce), sloga, slon, slota, a sve riječi sa ovim korijenom znače “snaga, sila, moć”: slo- bodha > slobodha > sloboda.

        Dakle je sloboda snaga znanja, pamćenja, opažanja, razumijevanja, svijesti, osjećajnosti, kazivanja, poučavanja, budnosti i cvjetanja. Ako čovjek to nema ili mu je od nekoga uskraćeno, tu nema slobode.
         Dakle su oblici "svoboda" i "sloboda" isti po značenju, ali nisu potpuno isti po obliku
...................................
* Petar Skok, Etimologijski rjecnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, JAZU, Zagreb, 1971
** ibid

LAGANJE

Kalendar srbskih neopagana rodoveraca sa nedavno izmišljenim lažnim nazivima mjeseci.
 
 Kalendar sa srbskim nazivima mjeseci (Orao, veliki ilustrovani kalendar za godinu 1878, Novi Sad, 1877.)
 
         Lažovi narodu mogu lagati jedno vrijeme, mogu i dva vremena i stotine vremena, ali jednom istina izađe na vidjelo.
         Jedno od laganja je laganje srbskih neopagana (rodoveraca) o tkz. srbskom kalendaru i "narodnim srbskim imenima mjeseci". Da to nikad tako kod Srba nije bilo, evo i kalendar iz 1877. godine sa ondašnjim srbskim imenima mjeseci (Orao, veliki ilustrovani kalendar za godinu 1878, Novi Sad, 1877.)
         Zasto srbski lažovi lažu narodu? Lažu radi manipulacije i ostavarivanja od srbskih dušmana datih im ciljeva i to uvijek ide na uništavanje narodnih korijena i na rasrbljavanje srbskog naroda (zato su "srbski rodoverci" i sve svoje praznične dane ukalupili u papski gregorijanski kalendar).

O SVETOM HRASTU ZAPISU

Zavjetni stari hrast zapis
 
         Da bi se shvatio vjersko-duhovni značaj hrasta u srbskoj vjeri, prvi i jedini uslov je da tumač mora biti na srbski način duhovno vjerom obdaren, a to znači vjerovati u duhovni svijet Boga i bogova, u svijet vila i vilenjaka, vjerovati u onostrane sile dobra i zla, u onostrane metafizičke sile koje čovjeku pomažu ili odmažu, koje čovjeka štite zbog čovjekovih dobrih djela, ili kažnjavaju čovjeka zbog njegovih zlih djela.
 
         Prve sile, sile dobra, traže od čovjeka da kao Božija tvorevina živi u harmoniji sa prirodom kao opštom Božijom tvorevinom i sve dok se čovjek tako ponaša, čovjek je dio prirode i dušom je dio nevidljivih sila dobra na onoj strani, a kad se tako ne ponaša, svrstava sebe čovjek u one sile zla i okreće se protiv Boga remeteći normalnu harmoniju svoje duše i nanosi sebi zlo. Praktično životno narodno iskustvo to svjedoči i zna mnoštvo takvih primjera koje narod i danas prepričava.
 
        Čovjek pravi kuću i za noseće grede i krovne rogove u šumi posiječe hrast i više hrastova, jer je hrast dugovječan, čvrst i otporan. Čovjek mora imati kuću, kuća je čovjeku neophodna. Čovjek mora imati i štalu i ambare i ostale prateće objekte, raktilo za rad i predmete svog domaćinstva. Domaćin u šumi siječe samo kad mora, jer mu šuma treba, hrast mu gladne godine treba, za svinje treba. Da li je čovjek prekršio prirodne zakone ako radi ono što mora, hoće li se tom sječom čovjek zlom okrenuti protiv Boga i sila dobra? Neće, jer je priroda izvor čovjekovog opstanka na zemlji i data je čovjeku da je radi, čuva i koristi za potrebe svog života. To je što se hrastova po šumama tiče.
 
         Ali kad mještani sela posade hrast na odabranom mjestu na kojem se starci i domaćini okupljaju da pod hrastom vijeću čine raspravljajući i rješavajući sporove mireći zavađene ili vjenčaju mlade, kad domaćin u svom imanju posadi hrast za uspomenu rođenja svog djeteta ili za uspomenu u rat otišlog sina koji je negdje u tudjini poginuo i nije se kući vratio; ili posadi čovjek hrast na grobu iznad glave tragično umrlog člana svoje porodice, ili iz bilo kog drugog razloga posada hrast, takvi hrastovi su zavjeti, svetinja, zapisi vremena za priču i uspomenu i takvi hrastovi su spomenici nečije životne sreće ili životne tuge, spomenici nekog ugovora i dogovora, spomenici nekog događaja, takvi hrastovi bili su Srbima svetinja, a u svetinju se ne dira, od svetinje se grane ne lome i ne nose kući, svetinja se ne siječe.
 
         Hrast u šumi je kao žito na njivi: služi čovjekovom životu u ovozemaljskim čovjekovim potrebama. Zavjetni hrast zapis služi duhovnom čovjekovom životu kao spona čovjeka sa Bogom, sa bogovima, duhovnim bićima i ljudima žiteljima onog svijeta, povezuje čovjeka sa moralnim zakonima i opominje ljude na djela dobra i djela zla, te tako podsjećaju čovjeka da nije žitelj samo ovog, nego i privremeni sadašnji i budući vječni žitelj onog svijeta. To je glavni i jedini razlog zašto oni koji ne vjeruju u Boga po srbskoj narodnoj vjeri ne mogu da shvate značaj hrasta zapisa i zašto oni sijeku hrastove zapise, jer takvi ljudi ili imaju neku dugu vjeru ili uopšte ne vjeruju u Boga, te kao takvi ne spadaju u većinski srbski narod i na svim poljima bore se protiv srbskog naroda i njegove tradicionalne narodne vjere.

Saturday, July 25, 2015

HRASTOVI I KRSTOVI

(600-godišnjem hrastu u Savincu,  posječenom pred zoru 23. 07. 2015, u spomen)
 
Nekad su Srbi hrastove sadili
Nebeskom rukom osvećene
Srbi su tada divovi bili
Duše im Bogu posvećene
 
Nekad su Srbi hrastove sadili
Godovi hrastova zapise pišu
A danas Srbi krstove sade
I dušom bezbožnom dišu
 
Nekad su Srbi hrastove sadili
Ivanjskim vencima ih krasili
Danas Srbi krstove sade
Ne bi li sreću spasili
 
Danas Srbi krstove sade
Grobne znake zemljom siju
Što siješ u zemlju, to i rađa
Iz krstova samo suze kliju
 
I klice suza zemljom rastu
I žetva se skora sprema
I suznoga biće hleba
Al' radosnog Srbu nema.
                                      25. 07. 2015.
 

SVOBODA I SLOBODA


Definišući odrednicu “sloboda” P. Skok u svom Etimologijskom rječniku kaže:

        “Oblik svoboda je očita izvedenica na -oda (upor. svobota, Supr.), od ie., baltoslav. i praslav. pridjeva *svobt, koji se može rekonstruirati iz stcslav. svobbstvo ‘osoba’.” *

        Govoreći o postanku i značenju riječi “Gospod” rekli smo da se ova riječ sastoji od dvije riječi od kojih je druga sanskritska (protosrbska) riječ “bodha” što  znači “znanje, pamćenje, opažanje, razumijevanje, svijest, osjećajnost, kazivanje, poučavanje, budnost, cvjetanje”.
I gle: svo-bodha > svoboda, tj. “svo znanje, svo pamćenje, svo opažanje, svo razumijevanje, sva svijest, sva osjećajnost, svo kazivanje, sva poučnost, sva budnost, svo cvjetanje”.  To znači da ako je išta od nabrojanog od nekoga ili od države sakriveno ili zabranjeno, čovjek nema slobodu.

        “U stcslav. i u sjevernim slavinama općenit je oblik svoboda, u polj. pored 'swoboda' postoji i 'sloboda'. Taj oblik pozna i slovački. Dva su tumačenja varijante i/o- pored swa-. Jedni smatraju prvi starijim oblikom, a drugi mladim.” **
       
Oblik “sloboda” je od korijena “slo-“ iz riječi Slonce (Sunce), sloga, slon, slota, a sve riječi sa ovim korijenom znače “snaga, sila, moć”: slo- bodha > slobodha > sloboda.
Dakle je sloboda snaga znanja, pamćenja, opažanja, razumijevanja, svijesti, osjećajnosti, kazivanja, poučavanja, budnosti i cvjetanja. Ako čovjek to nema ili mu je od nekoga uskraćeno, tu nema slobode.

Dakle su oblici "svoboda" i "sloboda" srodni po postanku i isti po značenju, ali nisu potpuno isti po obliku.
………………………….
* P.Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, JAZU, Zagreb, 1971
** ibid.

Friday, July 24, 2015

GOSPOD

        U prethodnom članku imali smo priču o riječi “gost”, a sad ćemo malo o riječi “Gospod”, o riječi kojom se Srbi obraćaju Tvorcu:
        “Etimologijski je riječ samo slavenska. Iz ie. mogu se tumačiti samo njeni elementi. Uzimlje se općenito da je praslavenska složenica od *gostьpodь …” (P. Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, JAZU, Zagreb, 1971))
        Riječ “Gospod” je složenica od dvije riječi: gostь-podь, odnosno od “gos-“ i sanskritskog (protosrbskog) “bodha”. “Gost” znači “starješina” i to značenje sadržano je u korijenu “gos-” koji se nalazi i u riječi “Gospod”.
        A šta u imenu “Gospod” znači riječ “pod”? To je skraćeni oblik protosrbskog (sanskritskog) “bodha”  iz kojeg se zvučno “b”, nakon gubljenja skupine “tь” u riječi “gostь“,  u izgovoru  izjednačava sa bezvučnim “s” koje se nalazi na kraju korijena “gos-” i tako “b” prelazi u bezvučno “p”: gostьbodha > gos-bhoda > gos-bod > gospod.
        Posto riječ “bodha” znači “znanje, pamćenje, opažanje, razumijevanje, svijest, osjećajnost, kazivanje, poučavanje, budnost, cvjetanje”, po tome riječ “Gospod” znači “Starješina znanja, pamćenja, opažanja, razumijevanja, svijesti, osjećajnosti, kazivanja, poučavanja, budnosti i cvjetanja”.
        Istim načinom nastala je i riječ “gospoda”: gost-bodha > gostbodha > gospoda (oblik “gospoda” je oblik množine, a jednina je “gospod”.
        Sanskritska riječ “bodhin”, koja znači “poznat, budan, uzrok znanja, uzrok viđenja” pokazaće nam kako je nastala riječ “gospodin”: sastavimo “gost” i  “bodhin” i eto riječi “gospodin”:  gost-bodhin > gostbodhin  > gosbodin > gospodin (hrišćani Zapada i Boga i čovjeka starješinu zovu Lord, tj. Gospodin).

        P.S. U korijenu riječi “gost” i “Gospod” je sanskritska riječ “go” što je jedno od imena Sunca.

SVEŠTENIČKI ČINOVI CRKVE SRBSKIH DVOVJERNIH KRESTJANA

Sveštenici narodne Crkve srbskih dvovjernih krstjana (freska, Crkva Sv. Ahilija, Arilju, 13. vijek).
 
        Srednjevijekovna srbska narodna Crkva dvovjernih krestjana (krstjana) imala je svoje sveštenstvo zvano “strojnici”. Šta je stroj? Stroj je poredak, poredak po činjenju radnje, poredak po činovima (vojska se i danas postrojava po veličini). Najviši čin u tom crkvenom stroju bio je djed, iza djeda su gosti, iza gosta su starci.
        Riječ "djed" ima svoje hipokorističke oblike "did, dida, dido, deda, dedo, đedo,  đed”. “Djed” je vrlo stara riječ i nalazimo je u sanskritskom obliku "dhida" što znači "pamet, um, znanje, razumijevanje” (kod drevnih Egipćana “djed” je “stub na kojem stoji nebo, nosač neba, nebeska soha”). “Djed” je čin  najstarijeg člana porodice i  čin  najstarijeg u stroju duhovnika među dvovjernim pravoslavnim krestjanima.
        Šta znači i odakle potiče riječ “gost”? Šta je gost u kući srbskog domaćina? Gost je svetinja kod srbskog naroda  i svi ukućani jednog doma trude se da gostu u njihovom domu ugode i dok je kod njih da mu ni dlaka s glave faliti ne smije. Marko Miljanov u djelu "Primjeri čojstva i junaštva" priča o čoveku koji je u svoj dom primio bjegunca koji je bježao pred potjerom. Čak i kad je saznao da mu je taj bjegunac ubio sina, i dalje je reskirao da strada sa čitavom familijom, a da gosta sačuva.
        Veliku je čast imao gost kod srbskog domaćina, ali sve te vanjske forme odnosa prema gostu ništa ne kazuju zašto se gostu odaje tolika čast i šta je izvorni smisao u drevnom značenju riječi “gost”? Zato ćemo malo prošetati uporednom lingvistikom da vidimo ima li u drugim jezicima ista ili slična riječ sa istim ili sličnim značenjem iz kojeg bi mogao da proističe i srbski običaj tolikog poštovanja gosta.
        I u sanskritu postoji jedina riječ oblikom i značenjem srodna srbskom “gost”: sanskritsko “gosthi” i znači “rodbinska, veza”. Međutim, znamo da je obim značenja srbskog pojma “gost” mnogo širi od rodbinske veze, jer je kod Srba gost i onaj ko nije u rodbinskoj vezi sa domaćinom i njegovim rodom, već je gost svako ko je ušao u domaćinovu kuću, jer  postoje i zvani i nezvani gosti.
         Na indonezijskom otoku Bali u 18. vijeku sagrađena je palata pravde nazvana “Kertha Gosa”. “Kertha Gosa” znači  "mjesto gdje se kralj sastaje sa svojim ministrima kako bi raspravljali o pitanjima zakona i pravde", a riječ “gosa” znači “objava, najava, mjesto iz kojeg se nešto objavljuje”. Onaj ko ima pravo drugima nešto da objavljuje može biti samo neki starješina i od ove riječi “gosa” počinjemo traženje značenja srbske riječi “gost”.
        I pazimo sad ovo: ko je drevnim ljdima objavljivao zakone i pravdu? Objavljivali su anđeli koje je Gospod Bog slao ljudima da uče ljude: starobiblijski Avram je ugostio tri nezvana i nepoznata gosta (tri anđela), a Lot je po cijenu časti svojih kćeri i po cijenu vlastitog života štitio svoja dva nezvana i nepoznata gosta (dva anđela). U onim dalekim drevnim vremenima anđeli su bili starješine ljudima, plemenima i narodima, toliko moćne starješine da su ih ljudi poštovali kao bogove.
         Da li slučajno engleska riječ “ghost” svojim oblikom ima veze sa srbskom riječju “gost”? Englesko “ghost”, koje potiče od srednjevijekovnog engleskog “gost, gast” (staroengleski “gāst”) znači “duh, duša, prikaza, biće”. U jeziku današnjih Kumbra (Cumbri) u Engleskoj “gos” znači “služitelj, sluga”, a na gaelik jeziku (jezik Škota) “gosda” znači “duh” i znači “svjetlosni spektar”. Gaelik “gost-aios” znači “starost”, a “gost-aosmhor” znači ”star”, s tim da danas i Škoti lingvisti znaju da je značenje “starost, star” u riječima “aios, aosmhor”, dok značenje riječi “gost” ne znaju, izgubilo se u zaboravu.
         Anđeli su i duh i svjetlosni spektar, jer su takvi tijelom. Anđeli su bili Božiji staratelji nad ljudima i sva ta značenja svjetlosti i starateljstva bila su originalno značenje u srbske riječi “gost”, ali su prestankom javljanja anđela ta značenja zaboravljena, samo je svaki gost kod Srba iz tih vremena kroz vremena ostao u časti i poštovanju. 
         Kad nam neko u društvu kaže “ja sam svoj goso”, šta to znači? Da li je “goso” skraćeno od “gospodin” i da li smisao sintagme “svoj goso” znači  “biti svoj gospodin”? Biti svoj gospodin!? Biti gospodin je radi drugih, a ne radi sebe, dakle nije to, nego znači “ja sam slobodan od nečijeg starješinstva nada mnom, ja sam svoj starješina, svoj goso”. To znači da je oblik “goso” nastao od oblika “gost” (gost > goso). Pošto “goso” znači “starješina”, a nastalo je od riječi “gost”, znači da i riječ “gost” znači “starješina”. To je je čin i u vojnoj hijerarhiji i gost (goso, starješina) izdaje strojnicima zapovijesti, objave i najave. “Gost” je “starješina” i zato je gost kod Srba ostao u časti i poštovanju još iz onih vremena kad su anđeli (ghosts, en.;) kao Božiji služitelji (gos, kumbrik), i kao ljudske starješine (gosti) davali ljudima objave o zakonu i pravdi.
         U srbskoj narodnoj Crkvi dvovjernih krestjana od gosta činom niži strojnici bili su starci. Sad, sudeći po srbskom narodnom običaju, tu imamo malu nelogičnost: kako neko (gost) može da bude starješina starcima, jer su starci neprikosnoveni zakon kod Srba? Evo kako: nisu oni svoj čin “starci” dobili  po svojoj starosnoj dobi, nego su po svom zaduženju bili stа́rci, staratelji nad narodom.
         I sad svešteničke hijerarhijske činove Crkve dvovjernih krestjana vidimo ovako: djed je čin kao čin danasnjeg patrijarha, gost je u rangu arhiepiskopa, a stа́rac je bio u rangu današnjeg vladike (episkop).

Sunday, July 19, 2015

RTANJ

Rtanj

         Evo nađoh jedno “naučno objašnjenje” o imenu planine Rtanj:
        “Sadašnji naziv planine i istoimenog naselja, se susreće sa latinskom riječi Artan (preuzete od još starije civilizacije, veruje se Artanije) koja vuče korenicu od Art i Artificius. Art predstavlja nešto što je oblikovano i dorađivano rukom dok Artificius označava pojam za veštačko ili neprirodno. Iz ovih podataka se tumači da je Rtanj “veštačka ili neprirodna planina.”
        Neki ime Rtnja povezuju sa starom zemljom Artanijom. “Artanija” na sanskritu znači “neobrađena, divlja zemlja” što je Artanija i bila negdje ne dalekom ruskom sjeveru. I u čemi je tu sličnost sa imenom Rtnja? Nikakva!
         Korijen riječi “Artan” i korijen latinskih riječi “art” i “artifikus” je isti korijen kao i korijen u engleskoj riječi “arm” (ruka), gdje je korijen “ar-“ (od grčkog "arthron" što znači "spoj" i latinskog "armus" što znači "rame").
         Tvrde da je “ar-“ pra-indo-evropsko i znači “mjesto spajanja”. Mjesto gdje je ruka spojena sa tijelom je “rame”. Sanskritsko “arpayati (ar)” je "mjesto odvajanja" i glasovnom metatezom suprotno je obliku srbskog korijena “ra-“ u riječi “rame”. Mjesto spajanja ujedno je i mjesto odvajanja, dakle srbsko "ra-" u riječi "rame" i englesko "ar-" u riječi "arm" pokazuju isto mjesto, s tim da srbsko "ra-" označava tačku mirovanju u mjestu spajanja, dok englesko "ar-" označava odvajanje od tačke spajanja. Po tome zaključujemo da latinsko ime "Artan" nije nastalo od latinskog korijena "ar-" koji znači "spoj" i "odvajanje", jer Rtanj nema nikakvog značenja u smislu nekog spajanja ili odvajanja, nego je latinska riječ "Artan" nastala od nečeg drugog i nekim drugim načinom. Pokazaćemo koji je to način, odnosno pokazaćemo kako je nastalo latinsko ime Rtnja "Artan".
         Znamo da je “rt” oštri, šiljati dio kopna koji zadire u more. Rtanj je oštri planinski šiljak koji zadire u nebo. Rt je dakle oštri izduženi šiljak.
         U ratu se koriste oštri izduženi mačevi, oštri izduženi noževi, oštra izdužena koplja, oštre izdužene strijele. Ima li riječ "rt" po svom postanku, po svom obliku i po svom značenju ikakve veze sa riječju "rat"? Pogledajmo ovo:
 
        "řt m (Vuk) = řt, gen. fia (Vodice, Istra, ŽK) pored rat, gen. rata (Vodice) = rôt (Hvar, čest toponim) = ret (Vrbnik, na, ureti, 1347) = Rat, gen. Rata (Ljubiša), dalmatinski poluotok, zvan Pelješac..."*
 
Dakle riječ "řt " ima etimološku, morfološku i semantičku vezu sa riječju "rat". Etimološka veza je po postanku, morfološka po obliku i semantička po značenju.
         Latinsko “Artan”, kao ime Rtnja, samo je moglo nastati od starog srbskog “Ratan”, dakle od korijena “Rat-” i nastavka “-an” kao i kod pridjeva “zlatan (zlat-an).
Sanskritsko “ratati (rat)” znači “buka, hujanje, tutnjava, gruvanje, grmljavina”. Oblik i značenje sankritskog “ratati, rat” sačuvano je u srbskoj imenici “rat” i u pridjevu “ratьn > ratni > ratnik“. Iz stare srbske riječi “Ratan” slog “Ra-“ metatezom je dao latinsko “Ar-“, tj. latinsko “Artan” na isti način i istim govornim putem kao što su srbske riječi “Rasa, Ras” dale latinsku riječ “Arsa”, isto kao što je “Rasia”, tj. rijeka Raška u Istri dala latinsko “Arsia”.
        Ratan ili Artan značilo je "oštri šiljati vrh buke, hujanja, tutnjave, gruvanja i grmljavine". Da li su te pojave tamo uobičajene, ili se javljaju samo kao predskazanje rata, to bi okolno stanovništvo iz tradicije i svog ličnog iskustva moralo znati.

Oblak na vrhu Rtnja.
 
        Govore da Rtanj puno zrači? Zar je to neko čudo? Svako brdo, svaki vis zrači, naročito krečnjački vis kao vis krečnjačke Velike piramide u Gizi. I drveće zrači, naročito visoko drveće kao hrast i zato što zrači, najčešće ga gromovi udaraju, jer se + i - privlače. Zračenja Zemlje i zračenje Sunca izazivju stvaranje magle i oblaka na vrhovima planina.
         Rtanj je krečnjacka visoka šiljata planina i normalno je da zrači i normalno je da elektronski naboji tu stvaraju razna čudesa kao što su loptaste munje. Ništa tu nema neprirodno, ali danas je mnogima u modi fantazija radi zamlaćivanja onih što umno ne mogu da razlukuju fantaziju od realnosti.
        Što se tiče toga da li je to prirodna ili vještačka piramida, to svako normalan vidi: prirodna je od prirodnog kamenog materijala, vještačka od rukom klesanog i zidanog kamena.
.......................................
* (Petar Skok, Etimologijski rječnik Hrvatskoga ili srpskoga jezika, JAZU, Zagreb, 1971)

SRBI SU BILI I OSTALI DVOVJERCI

Nadgrobnici u stilu stecaka  (Pošćenje, opština Žabljak).
 
         Da su Srbi bili i ostali dvovjerci (neke Srbe grkoortodokse ne računamo u to), svjedoče sačuvani srbski narodni običaji vezani za kalendarska vremenska zbivanja i svjedoče stećci svojim motivima.
         Ovdje imamo nadgrobnike iz Crne Gore na groblju pored crkve u Pošćenju (opština Žabljak), gdje su neki nadgrobnici ukrašeni po uzoru na stećke.
Zmija na bočnoj strain krsta.
 
        Na ovoj krstači je izobražna zmija. U hrišćanstvu je zmija simbol djavola, Sotone i nikad jedna porodica grkoortodoksnih hrišćana svom pokojniku ne bi na spomeniku postavili lik zmije.
        Pa otkud na tom krstu zmija? Zmija je tu iz prehrišćanske vjere, jer u prehrišćanskoj vjeri Srba zmija je simbol snage Sunčevog vremena, tj. simbol Sunčevog puta nebom. I kao što se nejako zimsko Sunce sa juga podigne ka sjevernom nebu i sve oživi, tako je ovom zmijom simboližno predstavljeno podizanje  pokojnikove duše od zemlje ka nebu, ka raju.

KNEZ LAZAR - RAZORITELJ DUŠANOVOG CARSTVA

Kralj Uroš

        Nema Srbina da nije čuo za slavno carstvo cara Dušana Silnog. U svom vremenu veliki je bio i slavan car Dušan, velika i čuvena bijaše njegova država sa njegovim Zakonikom i velika i silna bješe opšta moć Dusanovog mača i Dušanovog bogatstva. Najboljim evropskim vitezovima onog doba bila je velika čast da budu primljeni u ličnu gardu cara Dušana, jer velikom caru samo najbolji i najčasniji vitezovi mogu da budu na platnom spisku.
         Velik je bio Dušan u ondašnjoj Evropi, velik ostao u ondašnjoj srbskoj, evropskoj i svjetskoj  istoriji i s pravom Srbi pominju cara Dušana.
Ali je nešto nejasno u ponašanju današnjih Srba, a to je zašto današnji Srbi kao najvećeg svog svetitelja i patriotu slave jednog od uzročnika propasti Dušanovog carstva, zašto veličaju i slave kneza Lazara koji se odmetnuo od Uroša, sina Dušanovog i zakonitog nasljednika Dušanove krune. Lazar je skupa sa Mrnjevčevićima "na komate razdrobio carstvo" kao Njegoš reče.
        Dušan je bio oženjen Jelenom, Lazar Milicom. Jelena i Milica su rođene sestre, kćerke Vratka, praunuka Nemanjinog sina Vukana.
        Vukašin je bio kršteni kum Dušanovog sina Uroša. No i bez toga i Lazar i Vukašin su po ondašnjem običaju svome caru pred patrijarhom i narodom položili zakletvu na vjernost i caru i carevom zakonitom nasljedniku Urošu, ali su po Dušanovoj smrti prekršili svoje zakletve, otkazali poslušnost Urošu, ponižavali i u bijedi držali Uroša, da bi se 1367. godine na Kosovu Vukašin sa svojom vojskom sukobio sa pristalicama Uroševim i pobijedio ih.
        Lazar nije htio sa svojom vojskom da pomogne Urošu, već je sve gledao sa strane, te ga je zbog toga odmah nakon bitke Nikola Altomanović htio da ubije, ali mu je Lazar izmakao. Nakon te bitke ubrzo je Vukašin ubio svoje kršteno kumče Uroša.
        Mrnjavčevići su prigrabili za sebe južni i istočni dio Dušanovog carstva, a Lazar sjeverni. I svi su se trudili da kao "nezakonitu" ukinu srbsku patrijaršiju koju je proglasio car Dušan I koju je carigradski patrijarh anatemisao. Lazar je lično dao velike pare da se ta patrijaršija ukine i da se srbska crkva opet stavi pod kontrolu carigradskog (grčkog) patrijarha, odnosno da se prizna srbska patrijaršija tek od vremena kneza Lazara. I tako je i bilo. Lazar je zbacio Dušanovog patrijarha i šalje crkvenu delegaciju u Carigrad koja je (parama) izmolila carigradskog patrijarha da skine anatemu i da proglasi novu srbsku patrijaršiju sa novim patrijarhom (Lazarovim izabranikom).
        Zašto su Mrnjavčevići i knez Lazar proglasili srbsku patrijaršiju Dušanovog vremena nezakonitom? Zato što je patrijarh te patrijaršije krunisao Dušana za cara i samim tim što su patrijaršiju i njenog patrijarha proglasili nezakonitim, time su i Dušanovo krunisanje proglasili nezakonitim, a samim tim pred njima i pred grčkom crkvom  ni Dušanov sin Uroš nije bio zakoniti nasljednik Dušanovog carstva. To je i razlog zašto car Dušan, jedini od Nemanjića,  nije proglašen za sveca.
        Time su Mrnjavčevići i Lazar preko grčke crkve svoje zakletve caru Dušanu proglasili nevažećim, jer su se zakleli u (po njima) nezakonitoj crkvi i time su opravdali svoje neposlušanje Urošu i time opravdali uništenje Dušanovog carstva. Sve dakle u saradnji sa Grcima, velikim neprijateljima Dušanovim. Bila je to istorijska izdaja Boga i vjere lažnim zaklinjanjem Božjim imenom, izdaja cara lažnom zakletvom i izdaja Dušanove Srbije razbijanjem njene cjelovitosti.
I rezultate svega znamo: Vukašin i Uglješa gaženje svojih zakletvi i svoju izdaju platili su glavama na Marici 1370. (1371) god., a Lazar na Kosovu 1389. godine.
        I sad jedno pitanje ljudsko i vjersko pitanje: zašto Lazara, zakletvolomca i jednog od glavnih uništitelja Dušanovog carstva, današni Srbi slave kao velikog sveca i borca za Hristovu Nebesku Srbiju? Jedan obični lažov zakletvolomac, izdajnik i Boga i cara i rušitelj najveće i najslavnije srbske države, kako je moguće da je on takav u toliku čast i slavu kod Srba uzdignut?
............................................
Izvor (str. 271-407):
https://archive.org/stream/glasniksrpskoga56drugoog#page/n324/mode/2up

BELI SVET I SVETI SVET


        Šta je svet (svijet, svit)? Svet je sva Zemlja, svo nebo, sva vaseljena: svako zrno peska, svaka travka, svako drvo, svako stvorenje na zemlji je dio sveta i svet i sve je sveto, jer sje sve sila Božja stvorila i sve Bog održava, jer bez Boga ništa ne može da postane, niti da opstane. Dakle je u svemo sto na svetu postalo prisutan Bog, jer bez Boga ništa nije postalo, što je postalo.
        Šta znači reč "svet"? Znači "bel", jer i sanskritsko "svet" (zvet) znači "bel".  Bela boja je boja Božjeg Trojstva. Sunčeva svjetlost je sveta (bela) svjetlost, dnevno Sunce je belo (sveto), dan je bel (svet), svet je bel, sto je isto kao da kažemo  "sveto Sunce, sveti dan, sveti svet".
Sveti Vid je Beli Vid, Starac Dana je sav bel, Isus Hrist na Tavoru preobrazio se i njegove haljine postale su bele, tj. svete kao snijeg. Anđeo koji se javio mironosnicama na Hristovom grobu bio je u belim haljinama: "Bel" znači "svet", bela (sveta) boja je boja Boga i žitelja neba.
        A evo šta moderna crkvena budaletina kaže:
        "Важно је да се у овом случају религиозно одвоји од сујеверног. Храст не може бити црква нити светац. Храст се не може сматрати светињом. Светост припада људима јер су они освећени Духом Светим." (Stojadin Pavlović, direktor Patrijaršijskog upravnog odbora)
Sve što je Bog stvorio i sve što Bog održava, sve je to sveto, sve je crkva,  svetac, a gore citirana crkvena budaletina to ne zna, što znači da budaletina ni za Boga ne zna, ili zna i smišljeno laže narodu ("profanima").

Izvor citata: http://www.politika.rs/rubrike/Drustvo/Hrast-nije-svetinja.lt.html

KRST SVETOG JOVANA KRSTITELJA


        Da li smo ikad razmišljali zašto se na freskama i ikonama Sveti Jovan Krstitelj prikazuje sa krstom, kad je krst kao hrišćanski simbol nastao tek kasnije nakon Hristovog raspeća?
        Govoreći o Isusu Hristu Jovan Krstitelj reče svojim učenicima ovo: "On treba da raste, a ja da se umanjujem." (Jn.3,30)
        Šta znače ove Jovanove riječi da Hrist treba da raste, a on (Jovan) da se umanjuje? Znače ovo: Sunce (Hrist) je rođen na zimski solsticij i prvi dan zime  kad Sunce  iz najniže tačke na južnom nebu počinje da se penje u vis i kad dan počinje da raste, a Jovan je rođen na Ivanjdan kad Sunce sa najviše sjeverne tačke  počinje da se spušta ka jugu i dan počinje da se umanjuje.
         Početkom hrišćanske ere na Ivanjdan, dan koji crkva slavi kao Rođenje Svetog Jovana Krstitelja (8. jul gregor. 24. jun julij. kal.) bio je ljetni solsticij, prvi dan ljeta i najduži dan godine (Vidivdan).         
        Jovanov krst je znak tog ljetnog solsticija, znak tog dana, tj. znak Svetovida! I da ne pričamo više, izvolite pa pročitajte članak sa linka:
 

Tuesday, July 14, 2015

O IMENU BEOGRADA

 
        Singidunum, staro ime Beograda. Mnogo je nagađanja o značenju imena "Singidunum", ali pravi dokaz niko ne postavlja i sve se svodi na "pretpostavlja se" i "misli se". To nikakvi dokazi nisu.
        Kako je postala i šta znači riječ "Singudunum"?
        Riječ "Singidunum" je složenica od dvije riječi: Singi-dunum. Odakle i kako je postala i sta znači riječ "singi", odakle i kako je postala i sta znači riječ "dunum"?
Pošto je "dunum", druga riječ u imenu "Singidunum", poznata po postojećim rječnicima, evo njenog etimološko-semantičkog traga i značenja: "dun"* je riječ keltskog  jezika i znači "gomila, kamara, hrpa, utvrda, utvrđenje, tvrđava, zamak, dvor". Oblik "dunum" je latinizirani oblik keltske riječi "dun".
        Keltko "dun" sačuvano je u srbskom jeziku kao korijen riječi "duni" u izrazu "duni ga" što je dalo "tuni ga", tj. "udari ga". Keltsko "dunt" znači "duvati" I tu riječ imamo u srbskim riječima "duni, uduni" (snažan pokret vazduha je vjetar: "duni, vjetre"). "Dun" dakle nosi značenje snage, a gdje je snaga, tu je "utvrda, utvrđenje, tvrđava".
        I to smo riješili. Ostaje da se bavimo riječju "singi".
Singi? Čija je to riječ? Keltska? Nije keltska, jer je nigdje u postojećim knjigama svih grana keltskog jezika nema, a da je igdje bila, neko bi je već  zabilježio. Pa čija je? E, to će nam otkriti korijen riječi "singi", a korijen je "sin-".
        "Sini, jarko, sa istoka Sunce", prvi je stih jedne stare srbske narodne ljubavne pjesme. Šta znači imperativ "sini"? Znači "zasvijetli, zasijaj, obasjaj, bljesni", a sve to ne može bez izvora svjetlosti, ne može bez vatre. "Sinuti" dakle znači "zasijati svjetlošću". Perunova gromovita munja u trenu sine, a  kad neko dobije jak udarac u glavu, sine mu pred očima.
        Korijen riječi "singi" je "sin-". To je korijen i imena planine Sinaj na kojoj je Mojsije vidio sjaj vatre žbuna koji ne sagorijeva, planine na kojoj je Mojsije primio onih Deset Božjih zapovijesti i za svo vrijeme Mojsijevog boravka na vrhu Sinaja, vrh planine je sijao svjetlošću.
        Ono što je zanimljivo, jest da riječi "sinuti, sini, sinuo" postoje samo u glagolskim oblicima. Njih nema u oblicima imenica i pridjeva kao drugih riječi što ima:
 
- kositi (glagol, infinitiv),
- kosi (glagol, imperativ),
- koševina (imenica),
- kosac (imenica)
- pokošen (pridjev)
 
- raditi (glagol, infinitiv),
- radi (glagol, prezent, imperativ),
- rad (imenica),
- radnik (imenica)
- radan (pridjev)
 
I tako dalje! A pogledajmo riječ "sini":
 
- sinuti (glagol, infinitiv),
- sini (glagol, imperative),
- ? (imenica),
- sinut (pridjev ?)
 
        Kao pridjev oblik "sinut" više i ne postoji u srbskom jeziku. Imenice sa korijenom "sin-" nema, ne postoji, a morala je nekad postojati, jer onaj što vrši radnju, onaj što "sine" morao je imati svoje ime po toj radnji, kao što  glagol "kositi" daje imenice "koševina, kosac", kao što glagol "raditi" ima imenice "rad, radnik", kao što mnogi glagoli imaju svoj korijen u imenu vrišioca radnje. Kod riječi "sinuti, sini" svega toga nema. Zašto nema? Izgubilo se starinom, izgubilo se davnom vremenom postojanja riječi "sinuti, sini", ostalo negdje u dalekoj prošlosti bivši zamijenjeno nekim drugim riječima. Ima li tome traga, možemo li tome naći neki trag? Ima traga imenici "singi", ima u dalekoj Indiji!
        U jeziku Gutob ili Bodo Gadaba jeziku, tkz. Munda jezik Indije (oblast Koraput, Odisha, Visakhapatnam oblast države Andhra Pradesh), jeziku kojim govori oko devet miliona ljudi, i danas postoji riječ "singi"**. I šta znači ta riječ? Znači "svitanje (sini), dan, svjetlost, Sunce", a izvedena je od riječi "singil" što znači "vatra". Singi--bonga je  Sunce Bog, vrhovni bog indijskih Munda plemena. Eto korijena "sin-" iz kojeg su nastale srbske riječi "sinuti, sini" i eto korijena riječi "singi" u imenu grada Singiduna, tj. Singidunuma: Singi je Sunce, ime vršioca radnje "sinuti, sini", imenica koja je ostala u dalekom zaboravu prošlosti.

        Evo nekoliko jezika naroda centralne Indije*** i njihovih imena Sunca:

Ho (Kol)...................Singi
Kol (Singhbhum)......Singi
Bhumij......................Singi
Mundala....................Singi
Gadaba......................Singi
Chentsu.....................Bela
Khond.......................Bela
 
        Singidunum! Singidun! Sunčeva gromila, Sunčeva hrpa. Šta je to Sunčeva gromila, Sunčeva hrpa? To je vještačko kameno uzvišenje na kojem su drevni podizali svoje oltare Suncu i tu je nekad u davnoj prošlosti bio oltar Sunca, tu je bio Sunčev dvor. Oko svetilišta podizana je zaštitna ograda, Sunčeva tvrđava, Sunčev gard i na kraju Sunčev grad, da bi preko keltskog (srbskog) Belog Boga Sunca Bela (Bel, Belin, Belenus, Belenos, Belinus, Vidas, Vidasus, Beli Vid) postao Beli grad, Beograd.
...............................
* Neil M'Alpine, A pronouncing Gaelic Dictionary, Second edition, Edinburgh, MDCCXXXIII, pg.114

Link ka knjizi:  https://books.google.ca/books?id=LwoGAAAAQAAJ&pg=PA227&dq=sklav+gaelic&hl=en&sa=X&ei=dUIpVPuqL4zmsATmuYKACQ#v=onepage&q=sklav%20gaelic&f=false

** Capt. C. J. F. S. Forbes, Comparative grammar of the languages of further India, London, 1881, pg. 138

Link ka knjizi: https://books.google.ca/books?id=fmgIAAAAQAAJ&pg=PA138&dq=singi+sun+munda+language&hl=en&sa=X&ved=0CDAQ6AEwBGoVChMIluWqqeLaxgIVghWSCh0XYwLf#v=onepage&q=singi%20sun%20munda%20language&f=false

*** W. W. Hunter, A Comparative Dictionary of the non-Aryan Languages of India and High Asia, London, Trubner & Company, !868, pg.158

Link ka knjizi: https://books.google.ca/books?id=-8oOAAAAQAAJ&pg=PA158&dq=singi+sun+didayi&hl=en&sa=X&ved=0CDsQ6AEwBmoVChMI0taMgOHbxgIVCw-SCh3x9gO0#v=onepage&q=singi%20sun%20didayi&f=false

Monday, July 13, 2015

PORIJEKLO KAMENIH KUGLI

Kamena kugla iz Kostarike.
 
        Širom svijeta nalaze se misteriozne kamene kugle, koje izazivaju čuđenje i bude ljudima maštu o svom postanku. Otkud one i kako su postale objasnićemo u ovom prilogu, a da bismo to objasnili, uzećemo kao polazište opis jednog metorita palog u blizini Soko-Banje 1877. godine. 
        Govoreći o sastavu meteorita palog kod Soko-Banje dr Josif Pančić spominje tri vrste "umetaka" (sastava) u meteoritu i za treću vrstu kaže:
        "Najjače pada u oči treći rod umetaka, jer predstavlja kugle različite veličine, od 0,2-10 mm i tad dosta pravilne, drugda da su te kugle mnogo veće, ne pravilne, po kadšto nalik na rečni oblutak - najveća takova neprevalna kugla ima ove prećnike 30,0 18,0 i 20,0 mm; sve su ove kugle  s polja i iznutra ugasitije od ostale unutarnje mase, a i zrno im je mnogo sitnije; kad se preseku nemaju koncentričnih crta, kao što se to viđa  u drugih meteorita. Kad se te kugle od ostale mase odvale -  kao što se to može da vidi na više mesta na jakovnom prelomu meteorita - one ostavljaju glatke jame."*
       Dakle se u meteoritu nalaze kugle različite veličine, koje kad se odvale od meteorite, u meteoritu ostavljaju glatke jame. Pogledajmo neke meteorite sa takvim jamama: 
 

 

 
Meteoriti sa jamama u kojima su bile kamene kugle.
 
       Pri prolasku kroz Zemljinu atmosferu, a zbog velike brzine i trenja sa vazduhom, meteorit se užari i rasprsne, te neke od kamenih kugli odvajaju se od većih dijelova meteorita koji uvijek ne izgaraju potpuno, nego padaju na zemlju i ostaju na tlu. Eto, to je odgovor otkud pravilne kamene kugle širom Zemlje.
       Najveća kugla Soko-Banjskog meteorita imala je prečnik oko 3,00 cm. U Kostariki se nalaze takve kugle prečnika preko 2 m, ima ih prečnika oko 1,70 m, a najviše ih je manjih prečnika. Veličine kugli zavise od veličine meteorita koji je pao na zemlju, te ćemo prema veličini Soko-Banjskog meteorita i njegovoj specifičnoj težini približno odrediti kolika je bila njegova veličina:
        "Svo meteorsko kamenja što nam je od vlasti predato, ili smo prilikom putovanja u Banju pribrali, iznosilo je preko 49 kilograma, što će po svoj prilici da bude veća polovina svega onoga, što je ovom prilikom na zemlju palo, ..."**
        " Specifična je teža našem meteoritu 3,502, srednja cifra od dva merena komada bez kore; gorespomenute (str. 263) nepravilne kugle 3.451" ***
        Ako je veća polovina Sokobanjskog meteorita bila 49 kg, onda je njegova srednja veličina bila oko 45 kg, što znači da je ovaj meteorit bio težak oko 90 kg. Pomoću srednje specifične težine  meteorita da se izračunati da je meteorit (u slučaju da je bio kao kugla), imao prečnik oko 36,6 cm. I sad ćemo veličinu prečnika meteorita uporediti sa veličinom prečnika najveće kugle u ovom meteorite, a najveća kugla je imala prečnik 3,00 cm:
 
        36,6 : 3 = 12,2 cm
  
Broj 12,2 je razmjera odnosa prečnika meteorita i prečnika njegove najveće kugle. Na osnovu ove razmjere sad možemo izračunati približne prečnike  svih meteorita po veličinama njihovih kugli. Kao primjer uzećemo neku najveću kuglu iz Kostarike čiji je prečnik oko 2,00 m i njen prečnik u centimetrima pomnožićemo sa razmjerom 12,2 (cm):
 
        200 x 12,2 = 2440 cm = 24,40 m = prečnik meteorita iz kojeg je ispala kugla prečnika 200 cm. Ako pretpostavimo da je srednja specifična težina ovog meteorita bila 3,502  (kao specifina težina Soko-Banjskog meteorita), onda je težina ovog kostarikanskog meteorita bila oko 27 637 tona. Ako li je specifična težina kostarikanskog meteorita bila manja, onda su i njegova veličina i težina bile manje, ali ne mnogo. Dimenzije jesu ogromne, ali i kataklizma biblijskog potopa takođe je bila užasno ogromna.
 
       Sa specifičnom težinom 3,502 a vidimo koliko su bili veliki i teški meteoriti čije su kugle imale sljedeće dimenzije:
 
- kugla prečnika 100 cm odgovara meteoritu prečnika 1220 cm sa težinom oko 3329,6 tona,
- kugla prečnika 80 cm odgovara meteoritu prečnika 976 cm sa težinom od oko1704,76 tona,
- kugla prečnika 60 cm odgovara  meteoritu prečnika 732 cm sa težinom oko 719 tona,
- kugla prečnika 30 cm odgovara meteoritu prečnika 366 cm sa težinom oko 90 tona.
- kugla prečnika 20 cm odgovara meteoritu prečnika 244 cm sa težinom oko 26,63 tona,
- kugla prečnika 10 cm odgovara meteorite prečnika 122 cm sa težinom oko 3,33 tone,
- kugla prečnika 5 cm odgovara meteoritu  prečnika 61 cm sa težinom oko 0,416 tona
- kugla prečnika 2,5 cm odgovara meteoritu prečnika 30,5 cm sa težinom oko 52 kg
- kugla prečnika 1 cm odgovara meteorite prečnika 12,2 cm sa težinom oko 3,33 kg
 
Sve kugle nabrojanih veličina mogle su poticati iz pojedinačnih velikih meteorita, a treba imati na umu da meteoriti uglavnom nemaju oblik pravilnih kugli, nego su neki kuglasti, neki nepravilnog izduženog oblika (slike ispod).
 
 
Meteoriti nepravilnog oblika sa kuglastim udubljenjima.
 
Kugle u neesplodiranom meteoritu.
 
Po svetoj geometriji formirane meteoritske kugle poslužile su drevnom umjetniku za isrctavanje solarnih simbola.
 
        Kad su padali ovako ogromni meteoriti iz koji su se širom Zemlje raspršile velike kamene kugle? Padali su u vrijeme velikog biblijskog potopa. Mnoge od ovih kugli pokrivene se muljem, lavom ili sedimentnim stijenama, kao one Francuskoj i u Vrgorcu u Hrvatskoj koje vidimo na slikama ispod:
 
Kamene meteoritske kugle u Francuskoj.
 
Kamene kugle prečnika 2-30 cm na lokaciji Dalmatine kod  Vrgorca otkrivene su 2009. godine pri gradnji ceste  A1 Zagreb-Split-Dubrovnik ("Dalmatine").
 
         "U laboratoriju Geološko-paleontološkog zavoda prepilila se jedna od dvije poslane kugle. Nakon što je pila s dijamantnim sječivom polako počela prodirati u kuglu, desetak okupljenih stručnjaka počelo se šaliti na račun novinskih napisa kako su kugle zapravo jaja dinosaura ili pretpovijesne balote. Šala je prestala u trenutku kad se začuo tup udarac. Iako pila nije oštećena, rečeno je kako je oštrica naišla na nešto tvrdo unutar kugle. Interes je narastao još i više. Sat vremena kasnije, uvijelo se kako je kugla iznutra potpuno drugačija nego izvana. Naime, glatka sivkasta površina ispresijecana je koncentričnim krugovima tamnije nijanse, a centar kugle gotovo je sasvim crn." (dalje.com, hrvatsko izdanje, 15. svibnja 2010. 11:15h)****
 
Presjek kamene kugle iz Vrgorca (crni centar kugle zaustavio je pilu sa dijamantskim sječivom). Sastav tog crnog centra hrvatski geolozi nisu objavili.
 
Vrgorac
 
Hrvatske vlasti su naredile da se nalazište kamenih kugli kod Vrgorca zabetoniraju. Zašto?
 
        Kamene kugle iz Vrgorca imaju one koncentrične krugove koje pri opisu kugli Soko-Banjskog meteorita spominje dr Josif Pančić:
 
        "...kad se preseku nemaju koncentricnih crta, kao što se to viđa  u drugih meteorita."
 
      Kamene kugle iz Vrgorca imaju koncentrične krugove, dakle su one iz meteorita i zato je hrvatska vlast dobila naredbu da ih zabetonira, jer je za svjetske gazde bolje ranije spriječiti, nego li teoriju evolucije liječiti.
 
        "Kad je bilo Noju šest stotina godina, te godine drugog meseca, sedamnaesti dan toga meseca, taj dan razvališe se svi izvori velikog bezdana, i otvoriše se ustave nebeske;
        I udari dažd na zemlju za četrdeset dana i četrdeset noći."
(1.Moj.7,11-12)
 
Šta su ustave nebeske? To je i ono sto štiti Zemlju od meteora. Po Bibliji i Velikoj Piramidi biblijski potop počeo je 18. oktobra 7374,881 godina od početka stvaranja svijeta, tj. 18. oktobra 7355. godine od Početka (2626. god. st. ere). I danas u te dane oktobra Zemlja prolazi kroz pojas meteora Orionida i tada se viđa kiša meteora.

Orionidi
 
Kiša meteora
 
         Dakle je jasno: kamene kugle su iz meteorita koji su padali na Zemlju u vrijeme opšte kataklizme u vrijeme biblijskog potopa.
 
.............................
        *Dr  Josif Pančić, Soko-Banja, prvi meteorit u Srbiji, Glasnik srbskog učenog društva, Knjiga XLVIII, Beograd, 1880, str. 263. Link ka članku: https://archive.org/stream/glasniksrpskoga40drugoog#page/n247/mode/2up
        *** Ibid, str. 265